Iskustvo stare Kine u svojim je djelima sačuvao Konfucije. A na temeljima njegovih spisa stvoreno je učenje koje je Kinu formiralo kroz stoljeća, sve do današnjih dana, proževši se sa socijalizmom u model koji je očito pogodan za novo stoljeće, ako ne i za cijeli novi milenij. Jer, pročitao sam jednom, ako gledamo cjelokupnu pisanu ljudsku povijest, vrijeme dominacije zapadne kulture, za koju mi se čini da je na izmaku, zapravo je iznimka, a ne zadano pravilo, kako nam se činilo u zadnjih nekoliko stoljeća prošlog milenija, kada su moćne britanske, španjolske i američke flote dominirale svijetom. Tijekom većeg dijela ljudske povijesti Kina je bila perjanicom ekonomskog i kulturnog razvitka čovječanstva. Radeći zadnjih gotovo deset godina s Kinezima, mnogo sam o njima razmišljao, prvenstveno na način kako što bolje proniknuti u njihov poslovni mentalitet, a sada me sve više zanimaju rezultati interakcije njihove drevne mudrosti i modernih tehnologija.

Kazao je Konfucije: mudrost možemo steći na tri načina: razmišljanjem, što je najplemenitije; oponašanjem, što je najlakše; i iskustvom, što je najgorče. A upravo iskustvo s irskim predznakom nedostaje mi u životopisu. Onom „pravom“. Iskustvo koje će mi otvoriti vrata novog posla, a time i pružiti šansu da izgradim jednom ta svoja sanjana vrata. Kod kuće, na livadi koja čeka. A Nives godinama otplaćuje kredit, da konačno postane naša. Prioritet je tako pronaći prvi posao. Za njega sam svoj životopis trebao malo prekrojiti, zapravo, bolje rečeno, obrezati, kao voćku krajem zime. Čitao sam da ovdje ne vrijedi ona manje je više, kad obrezuješ treba to učiniti „muški“. Vratit će to voćka u godinama koje slijede višestruko. Dakle, cilj je pola baciti, sve treba stati na jednu stranicu. Master iz ekonomije, suvišno, rezati. Menadžersko iskustvo, odbaciti, ciljam na minimalac, ne trebaju im dva šefa u smjeni. Uglavnom, svugdje pomalo skresati, ali zato smjestiti centralno, naglasiti osjenčanom podlogom jakog kariga za ovu partiju karata – šest mjeseci iskustva kao PREP COOK / DISHWASHER, u renomiranoj konobi „Nebuloza“, uz precizan opis radnih poslova i zadataka, a na kraju, kao šlag na torti, pravi buso: Familiar with the seven HACCP principles (prepisao s www.indeed.com – nek’ se vidi da još u svići ima uja!). Nakon „friziranja“ životopisa i zahvaljujući Rajkovoj pomoći, bio sam sada spreman uletjeti na irski teren, čekajući u niskom startu istek zadnjih dana obvezne 14-dnevne samoizolacije.

Poslao sam mailove na dvije adrese. Ali prave. Rekli bi u marketingu, gađao sam snajperom, ne sačmaricom. Primatelji nisu bili ni Peter ni Liam, ni Fiona ni Orla. Ovaj sam ih puta zaobišao. Nakon par stotina mailova što sam im poslao, dva manje neće činiti razliku. Ova dva nova imena mnogo su mi bliža, a bila su popularna kod nas 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća. Oboje su mi odgovorili isti dan, baš su na godišnjem, ali javit će mi se netko iz agencije. I nazvala me Becky, pita da li mogu doći na intervju sutra. Kažem za samoizolaciju, žao joj je, ne mogu onda, ok, nazovi dan prije nego budeš spreman. Hoću, hvala. Nazvao sam u petak, da mi izolacija istječe u ponedjeljak. Nazvala me Becky onda taj ponedjeljak i kaže da im se žuri, mogu li doći na intervju danas, u agenciju? Mogu, naravno, dok računam koliko mi pješke treba do njih, ja sam kod Spire-a, oni su ispod Phoenix parka, oko 5 kilometara, računam sat vremena hoda pa kažem evo me za sat i pol najkasnije. Super, vidimo se.

Vožnja autobusom u jednom smjeru u Dublinu je oko 2 do 3 EUR-a, ovisno o broju stanica koje si prošao i koristiš li Leap karticu (zelena kartica s nacrtanom žabicom), koja ti pruža prosječno 25% povoljniju vožnju. A možeš je napuniti preko mobitela ili na razno-raznim prodajnim mjestima u gradu. Kada imaš irsku plaću, prihvatljivo je. Kad tek ideš na intervju za prvi posao, ideš pješke. Možda ne prođeš na intervjuu. Svaki Euro dobro dođe. Intervju sam prošao. Zapravo ga nije ni bilo, samo formalnosti, ispunjavanje obrazaca na šalteru, djevojka nosi ispunjenje papire recruiterici, koja sjedi za radnim stolom. Onda se diže, dolazi do mene, zapravo skoro do mene, da budem precizniji, jer počinje razgovor s udaljenosti od solidnih četiri metra. Uglavnom, sve sam uvjete uspješno zadovoljio – živ sam, napisao i potpisao da sam zdrav i kako sam očito pokretan, ok, dobio sam posao. Imam li hi-vis? Pa nemam kažem. Ne znam što je hi-vis, ali računam sad će mi nešto dati kao novom zaposleniku pa dobro, neka daju. A imam li safety shoes? E, tu sam se pripremio, u Lidlu su na akciji 19,90 EUR. Jer bez njih niti jedan savjesni General operative ne može stupiti na dužnost. Kažem: Pa da, razmišljao sam da ih nabavim, što mi ih možete vi ponuditi? Mogu, kaže, 28 EUR, odbit ćemo vam na prvoj plaći. Odgovorim, hvala ma ne treba. Super, upravo sam zaradio 8 EUR. Becky mi je donijela Hi-vis i rekla da će mi mailom poslati detalje gdje se moram javiti sutra u 7 sati. Hi-vis je zapravo statusni simbol, pomislio sam, sjetivši se predavanja s faxa, Joan Robinson je rekla: „Jedina gora stvar od toga da te kapitalist izrabljuje je da te ne izrabljuje.“

Super, počinjem raditi. To će biti neko skladište, utovar-istovar. Ili možda neko pakiranje. E, svima nam je bilo tako na početku, ajde samo naprijed, kaže mi Rajko na WhatsUp-u. Ma nema veze, glavno da si krenuo! Hodam sada nazad, s druge strane rijeke. Mostovi su lijepi, petnaestak ih natkriljuje Liffey u samom centru, sve do njenog ušća u Dablinski zaljev. Svaki različit, svaki sa svojom pričom. Pogledavam na mobitel svako malo, čekam mail-putokaz. Ništa još. Rijeka nije lijepa, ako se tako što može ovako reći. Jer nije ona kriva, mi smo je zaprljali. Pa je smeđe boje. Takva je boje i Temza. Stigao je mail, čitam naziv firme i googlam. Pa se smijem sam u sebi, možda mi je malo pobjeglo i na glas. Stvarno čovjek treba paziti što moli, jer kažu, znamo li kako ćemo dalje ako nam se molitva ispuni. Pričao sam uvijek kako bih volio raditi u prehrambenoj industriji, kao ideal vidio sam “Kraš”. I ispunilo se, na neki način. Dobio sam prvi posao u Dublinu u pekarnici kolača. Čudni su putovi Gospodnji. Zamišljao sam se s bijelim ovratnikom, a dobio plavi. Iako na mom novom, bijelom kao snijeg, XL radnom odijelu, koje će me svakoga jutra čekati oprano, zapravo i neće biti ovratnika. A uz odijelo, ići će i mrežica za kosu. Onakva kakvu je nosio Šurda iz serije „Vruć vetar“, sjetit će ga se čitatelji generacije rođene 70-tih godina prošlog stoljeća i stariji.