SVE SVOJE SA SOBOM NOSIM.

Otvorio sam blog da mogu podijeliti svoja razmišljanja s tobom. Naravno, za dijeljenje je potrebno barem dvoje. Zato ovdje ima mjesta da i ti kažeš o čemu razmišljaš. Jer kroz dijalog rastemo, vidimo bolje i dalje, dublje.

Želim dvaput tjedno napisati novu. Molim da uspijem. Priče se nadovezuju jedna na drugu. A opet, uglavnom funkcioniraju i svaka sama za sebe. Možeš ih čitati na ovoj stranici pojedinačno, kao blog post, kako ih objavim ili klikom na brojeve padajućih menija / 1-12, 13-24 i tako dalje, u nizu, više kao knjigu.

Svi likovi i događaji u pričama su stvarni, ne mijenjam imena. Ako se prepoznaš u priči, a ne želiš biti njenim dijelom, molim te javi mi na sasa.borozan33@gmail.com i izostavit ću te iz priče. Na mail mi možeš pisati i ako imaš potrebu nešto mi reći, a da to ne bude javno. Nastojat ću odgovoriti unutar 24 sata. Ne zamjeri ako nekad ne uspijem.

Znamo da se u Irskoj vozi po lijevoj strani ceste, kao i u Britaniji, Australiji, Indiji i Japanu. Uglavnom na područjima koje su bile britanske kolonije. A u Japanu pak zato što su im Britanci projektirali željeznicu. Uglavnom, samo trećina svjetskog stanovništva vozi danas „krivom“ stranom. No, nekad su se svi kretali lijevom stranom, jer su konjanici nosili mač ili koplje u desnoj ruci kako bi se mogli boriti, napasti ili braniti, prema afinitetu. Tek od 19. stoljeća ovaj se običaj mijenja i to zbog činjenice da je Napoleon bio lijevak pa je donio zakon kako vojska mora marširati desnom stranom puta. Fascinantno je kako jedna osoba može snažno utjecati na promjenu života mnogih.

Cijelu priču možeš pročitati ovdje…

 

Milicija je negdje pred jutro počela lupati na vrata i vikati „Odpri! Odpri zdaj!“ Nismo još spavali pa se netko odmah dignuo otvoriti im vrata. Pomislili smo kako su nas drugi gosti prijavili, jer smo u ranu zoru puštali glazbu na najglasnije, štoviše, zvučnike smo stavili na prozore apartmana, za potpuni doživljaj. Bio je to zadnji dan skijanja i u oproštajnoj noći svakoga bi puta tradicionalno izveli neki „eksces“, koristeći aparate za gašenje požara, još od prvog skijanja na Krvavcu, kada smo pustili vodu u crijevo pa ga više nismo mogli vratiti u hidrant. No, ovoga puta djetinjarija je otišla korak, ako ne i dva predaleko, ali to još nismo znali. I kad su ljutiti milicajci upali u sobu, jedan je samo ozbiljno pitao: „Kdo so Prle i Dača?

Cijelu priču pročitaj ovdje…

Veliki je misterij zašto netko u mladenačkim „ludorijama“ nastrada tragično, dok netko drugi nastrada, ali ostane ovdje, a netko čak prođe „neokrznut“. U kojem trenutku i po kojim kriterijima Nebo odluči nekog uzeti, a nekog ostaviti. Slično je pitanje zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima. Mojim ljudskim očima gledano, uvid ostaje samo djelomičan. Nečija tragedija može postati žrtva i omogućiti drugima rast i razvitak. Naravno, ovo se pitanje može postaviti za svaku dob odlaska, ali ono nosi najveću težinu kada otiđe netko mlad. Kao vjernik, vjerujem da smo svi dio šireg, sveobuhvatnog božjeg plana i kako puni smisao svakom događaju ovdje na Zemlji može dati samo perspektiva Vječnosti. No, suočavanje s odlaskom djeteta, a osobito vlastitoga, najveća je moguća kušnja osobne Vjere.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

Jednostavno, odale su nas emocije, kako to često u životu biva. Dvije prijateljice prerano su, čim su izašle iz kabineta zemljopisa, još na hodniku, izvadile rješenja i komentirale kako su napisale ovo pitanje, a kako ono. Nažalost, put ih je vodio pokraj kabineta profesorice Karabegović, koja je predavala povijest i bila strah i trepet cijele škole. Čula je njihov razgovor, brzo povezala o čemu se radi, pitavši samo: „Tko vam je to dao?“ Njoj nisi mogao ne odgovoriti kad bi te nešto pitala pa im nikada nismo zamjerili što su otkrile sva imena. Ali profesorica je, koliko god stroga, ipak bila „krvava ispod kože“, štoviše, ako si bio na njenoj „bijeloj listi“ simpatija, štošta ti je bilo dozvoljeno, što drugima nije. Zato je duplo teže bilo onima na „crnoj listi“, s koje si teško silazio jednom kad bi na nju stigao.

Pročitaj cijelu priču ovdje…

Bubi me nedavno podsjetio kako je Stole jednom rekao: “Sale ima problem, njemu su svi predmeti u školi jednako dobro išli.“ I bio je u pravu. Sjećam se kako smo u osmom razredu pisali zadaćnicu iz hrvatskog s temom „Kojim zanimanjem se želiš baviti u životu“. Svi su napisali nešto, manje ili više. Ja nisam baš ništa. Predao sam profesorici Ivošević prazan papir, samo je naslov bio na njemu. Bila je naučena od mene na svakojake „vragolije“ pa je i ovo smatrala mojom provokacijom i skretanjem pažnje na sebe. A zapravo, nisam napisao ništa, jer jednostavno nisam znao što bih napisao.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

 

O nonovoj bolesti znao sam samo iz priča, jer sam bio na brodu dok je on odlazio. Ali i tako se snažno urezala u moje sjećanje i odigrala glavnu ulogu u mojoj odluci o prestanku pušenja. Godinama sam se pokušavao ostaviti cigareta. Prestao sam pušiti barem trideset puta u životu. Najdulje je apstinencija trajala 8 mjeseci. Najkraće, valjda 8 minuta. Kada bi bacio kutiju u kantu, a onda nečime iznerviran, sjeo u auto i otišao na Vežicu kupiti novu.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

 

Nono Tone je otišao u 77 godini. Da se njega pitalo, živio bi još barem toliko. Volio je život, bio je najčešće vedar, ponekad ljut ili zabrinut, ali nikada tužan, depresivan. Nosio se sa životom kako je najbolje znao, odgovorno, borio se uvijek, rješavao probleme na koje je mogao utjecati. Jer neke probleme u životu jednostavno nećemo moći riješiti, trebat ćemo ih prihvatiti. Smrt je kralj takvih problema.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

U Dublinu sam prvi puta za Svisvete. Zato ne mogu otići staviti cvijeće i zapaliti svijeću, kako jesam mnogih prošlih godina, dragima koji su otišli u Vječnost: majki i nonu Tonu u Dragu, noni Bianci i nonu Carlu na Kozalu, gdje bi posjetili i pranona Giorgia, barba Milivoja, tetu Vidu, Nedu i pok. gospođu Jurčić. U Dragi bi još obišli Miju, Željkove mamu i tatu i biž-nonića. Na Trsatu tetu Ljudmilu i barba Milodara, Jagodine i Mikijeve roditelje, a u Gorskom Kotaru, u Crnom Lugu Nivesinu obitelj – baku Ružu, majku Dragicu, Silvanu, barba Rudija i tetu Ivanku. Kod zajedničkog križa sjetio bih se onih do kojih ni tada nisam mogao: tatinog brata barba Maria, mamine sestre tete Zlate i bratića Boža iz Dalmacije i mog neprežaljenog desetara Mirse.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

 

Krenulo je skupljanje mog irskog iskustva. Posao sam sretno dobio spletom okolnosti, odmah drugi dan nakon što sam ga mogao tražiti. Zaista izvrstan start, situacija je sada mnogo lakša, kakva-takva sigurnost postoji. A posao su mi donijele tri stvari, koliko je meni dano dokučiti. Prvo, jedan mali irski kolačić, tradicionalni, božićni. Jer ga tvornica proizvodi unaprijed u velikim količinama pred blagdane i svake godine zaposli ekipu ljudi da to obave. Pred Božić ih onda pakira u ukrasne kutije i prodaje, po šest komada, s velikim natpisom „Hand made“. Vidio sam jedan ogledni primjerak na polici u pekarnici.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

 

Stigao je utorak. Danas počinjem raditi. Kreće se rano, od sedam. Proučio sam rutu na Google Maps. Linija 151, 11,5 km, 57 minuta vožnje (nije malo). Stanica mi je tek 300 metara od hostela, ispred kolodvora Connolly. Besplatan App kaže da prvi bus kreće u 6 iz Docklandsa. Trebao bi proći kroz centar nakon 6-7 minuta, uskačem u njega i nastavljam prema Foxboroughu. Budim se vrlo rano od kada sam u Irskoj, oko 5, bez sata. Pa mi nije bio problem biti u 10 do 6 na stanici. Za svaki slučaj. još Još je mrkli mrak. Nema ljudi. Nema ni autobusa. Do 6 i 15 ništa se nije događalo. Onda počinju pristizati ljudi. Ali ne i autobusi. Super, evo busa, konačno, vidim ga stiže.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

Iskustvo stare Kine u svojim je djelima sačuvao Konfucije. A na temeljima njegovih spisa stvoreno je učenje koje je Kinu formiralo kroz stoljeća, sve do današnjih dana, proževši se sa socijalizmom u model koji je očito pogodan za novo stoljeće, ako ne i za cijeli novi milenij. Jer, pročitao sam jednom, ako gledamo cjelokupnu pisanu ljudsku povijest, vrijeme dominacije zapadne kulture, za koju mi se čini da je na izmaku, zapravo je iznimka, a ne zadano pravilo, kako nam se činilo u zadnjih nekoliko stoljeća prošlog milenija, kada su moćne britanske, španjolske i američke flote dominirale svijetom. Tijekom većeg dijela ljudske povijesti Kina je bila perjanicom ekonomskog i kulturnog razvitka čovječanstva. Radeći zadnjih gotovo deset godina s Kinezima, mnogo sam o njima razmišljao, prvenstveno na način kako što bolje proniknuti u njihov poslovni mentalitet, a sada me sve više zanimaju rezultati interakcije njihove drevne mudrosti i modernih tehnologija.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

 

Nije lako pronaći smještaj u Dublinu, kažu svi koji su tamo doselili. Traženje sobe, jer stan si malo tko može priuštiti ako živi sam ovdje, čak i garsonijeru, mukotrpan je posao, osobito prvi puta, jer nemaš preporuke prethodnih najmodavaca. Preporuke su generalno jako važne u Irskoj, traže ih i kod zapošljavanja. Sav taj put mene još čeka. Jer do sada sam bio u hostelima. Uvijek u različitom, ovisno koji bi bio na vrhu liste booking.com-a. Sortirano po cijeni (najniža na vrhu). Ali imao sam, Bogu hvala, uvijek sreće. Sva četiri hostela bila su čista, od prihvatljivog do jako urednog. Atmosfera prije korone bila je svugdje vesela, bučna, puno mladih ljudi, turista, stalno neki metež, ali nikad nikakav izgred ili preglasna buka po noći. Istina, tako čvrsto spavam da vjerojatno moje iskustvo i nije baš mjerodavno za ocjenu razine noćnih događanja.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

Sigurno je jedan od razloga zašto sam počeo pisati ove priče i moj osjećaj, koji me prati od puberteta, kako previše toga zaboravljam. Premalo pamtim, kad se usporedim s mnogim ljudima koji se dobro sjećaju nekih događaja od prije 30, 40, 50 godina. I znaju ih živopisno i zanimljivo prepričati. Takve osobe uvijek su me oduševljavale. Ja baš u prepričavanju događaja nisam dobar. Kao što neki novinari super funkcioniraju na radiju, a televizija im ne stoji. Različito nam pašu različiti mediji. U želji da ipak nekako sebi zabilježim što veći dio ovoga čega se ipak sjećam, pišem. No, pisati samo za sebe zapravo nije dovoljna motivacija. Tek kad svoje zapise ponudiš drugima na čitanje i dobiješ od njih reakciju da im se nešto dopalo, taknulo ih pa čak i potaknulo na neko djelovanje, motivacija snažno raste i tjera te da pišeš dalje.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

Pitanje pak sreće potpuno je individualno. Mene je veselio Twingo, netko nije sretan ni s Audijem. Ja danas nisam sretan bez svoje kuće, netko se raduje u iznajmljenom stanu. Također, nešto što me je veselilo jučer, danas više nije dovoljno za sreću. Uostalom, o sreći mi ljudi razmišljamo od kada je svijeta i vijeka. Nedavno sam pročitao što je o sreći rekao francuski pisac Marcel Pagnol i jako me dojmilo. Uspio je povezati sreću i vrijeme na način koji mi je blizak: “Razlog zašto je ljudima tako teško biti sretnima je da prošlost uvijek vide boljom nego je bila, sadašnjost gorom nego jest, a budućnost manje rješivom nego što će biti.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

Došlo je konačno i to jutro. Mogu krenuti na samovanje. Jer sam konačno prošao i šutnju i gladovanje. Trebalo je nekoliko godina. Ali tako je to u životu, naučit ću kasnije, a tada mi se tek naziralo. Za prave stvari trebaju vrijeme i trud. Ne mogu doći preko noći, niti će doći same od sebe. Ali kada dođu, ponosni smo što smo izdržali i sretni što je čekanju došao kraj. Možda zato danas volim cognac. Jer sadrži vrijeme. Ali tada smo obožavali bambus. Crno vino i coca-cola, pomiješani. Prvo piće kasnog djetinjstva. Način da se osjećaš koju godinu stariji. I hrabriji no što stvarno jesi.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

 

 

Petko je bio duhovit i zabavan. U duetu s Hrvojem postajao bi genijalan. Smijali smo se s njima od jutra do mraka. Pamtim jedan događaj kao najsmješniju anegdotu negdje s početka puberteta. Petko i Hrvoje valjali su se po travi, mislim da su se „sprdali“ s tim kako nas u školi na satovima razredne zajednice, kad je jednom godišnje predviđen razgovor o seksualnom odgoju, što nas kao tema uvijek privuče i zaintrigira, sve učiteljice razočaraju i krenu pričati o amebama ili, u najboljem slučaju, o cvijeću i pčelama. Hrvoje je glumio pčelicu i pokušavao zagrliti Petka, stiskajući se uz njega govoreći: „Dragi moj cvjetiću, tako si lijep i mirisan jutros, daj da te oprašim…“. A Petko je provalio: „Molim te, nemoj danas pčelice, imam fotosintezu!“

Cijelu priču pročitaj ovdje…

 

I upravo to je treći zadatak kojeg Kinezi stavljaju pred svakog od nas – napraviti kuću u svom životu. Godinama razmišljam o tome, zamišljam tu svoju, našu kuću, nekad veću, dok su još djeca bila s nama, danas već manju. Ali ne baš premalenu, jer dolaze unuci. Ako neku sliku mogu koristiti kao mrkvu koja me vuče da trčim dalje, da se borim i ne odustajem kada je teško u životu, kada je baš jako teško, onda je to mogućnost da unuci dođu prespavati kod nas, jer imaju svoje sobe. Ja im ujutro radim Čokolino, smoothie ili kuham kavu. Ovisno koliko godina imaju. I onda odem u vrt nešto saditi ili makar zalijevati, a oni svojim putem u dan. Igrati se, učiti, pomoći mi. Uvijek kad zamišljam te slike čini mi se kako ne postoji trenutak kada bih bio sretniji no tad. Sve do krajnosti. Jer kad bi mogao režirati svoj kraj ovdje na Zemlji, odabrao bih remake Vitova kraja, u igri s unukom, među svojim pomidorima.

Cijelu priču pročitaj ovdje…

Davno sam negdje čuo kinesku poslovicu da svaki čovjek, ako svom životu želi dati smisao, treba napraviti četiri stvari. Posaditi drvo. To jesam. Više njih, možda 20. Volim saditi drva, zapravo volim saditi voćke. Nažalost, nisu se sve održale. Ali neke jesu. To me veseli. Volio bih ih posaditi još mnogo. Kažu da voćke čovjek ne sadi radi sebe nego radi onih koji dolaze za njim. Lijepa simbolika. Prvu voćku zasadio sam zajedno s Nives, dok je bila trudna s našom prvom kćeri. Sjećam se tog proljetnog dana, tek smo se oženili, vratili u staru kuću na selu, još jako mladi, djeca zapravo. Ali odlučili primiti svoje dijete koje nam je Nebo poslalo. Iako tada to nisam znao.

Cijelu priču pročitaj ovdje…