SVE SVOJE SA SOBOM NOSIM.

Omnia Mea Mecum Porto.

01

Četiri Madeleine kolačića.

Davno sam negdje čuo kinesku poslovicu da svaki čovjek, ako svom životu želi dati smisao, treba napraviti četiri stvari. Posaditi drvo. To jesam. Više njih, možda 20. Volim saditi drva, zapravo volim saditi voćke. Nažalost, nisu se sve održale. Ali neke jesu. To me veseli. Volio bih ih posaditi još mnogo. Kažu da voćke čovjek ne sadi radi sebe nego radi onih koji dolaze za njim. Lijepa simbolika. Prvu voćku zasadio sam zajedno s Nives, dok je bila trudna s našom prvom kćeri. Sjećam se tog proljetnog dana, tek smo se oženili, vratili u staru kuću na selu, još jako mladi, djeca zapravo. Ali odlučili primiti svoje dijete koje nam je Nebo poslalo. Iako tada to nisam znao.

Stigla je Hana. Donijela novi smisao. Stari Kinez potapšao me po ramenu, na dobrom si putu. Imati dijete drugi je smisao ljudskog bivanja. Nekoliko godina kasnije dobili smo Ingrid. Sad smo imali dvije kćeri, jednu crnu i jednu plavu. Čudo života. Obje naše, a tako različite. A na moru je prestajala razdragana bonaca neodgovornog djetinjstva, krenuli su oblaci, vjetrovi, valovi, dobivali smo prve bore. I ožiljke. Prave. Ne samo od razderanih koljena.

Probudiš se onda jednog jutra i kao Gregor shvatiš da je polovica puta već prošla, 50 ti je godina. A ti si na pola puta i sa smislom života, imaš dva od četiri. Pa se malo zamisliš, hoće li biti vremena za ostvariti preostala dva. A što ako je ovo što je prošlo više od pola, možda nećeš živjeti 100 godina. I počneš osjećati pritisak da se pokreneš, da nešto učiniš. Vječnost na Zemlji ne postoji. Resursi su ograničeni. I to je zapravo dobro, tjera nas naprijed. Kad imaš banana koje rastu svuda oko tebe baš ti se i ne pokreće, ne brineš o sutra. Akciju pokreće kad ti je hladno, trebaš napraviti zaklon, zaštititi sebe, obitelj. Nisu slučajno Skandinavci napredni, oduvijek ih je priroda tjerala tražiti rješenja da je savladaju. I ja želim svladati treći zadatak. Zato sve svoje sa sobom nosim. Privremeno.

02

TREĆI ZADATAK. VELIK K’O KUĆA.

I upravo to je treći zadatak koji Kinezi stavljaju pred svakog od nas – napraviti kuću u svom životu. Godinama razmišljam o tome, zamišljam tu svoju, našu kuću, nekad veću, dok su još djeca bila s nama, danas već manju. Ali ne baš premalenu, jer dolaze unuci. Ako neku sliku mogu koristiti kao mrkvu koja me vuče da trčim dalje, da se borim i ne odustajem kada je teško u životu, kada je baš jako teško, onda je to mogućnost da unuci dođu prespavati kod nas, jer imaju svoje sobe. Ja im ujutro radim Čokolino, smoothie ili kuham kavu. Ovisno koliko godina imaju. I onda odem u vrt nešto saditi ili makar zalijevati, a oni svojim putem u dan. Igrati se, učiti, pomoći mi. Uvijek kad zamišljam te slike čini mi se kako ne postoji trenutak kada bih bio sretniji no tad. Sve do krajnosti. Jer kad bi mogao režirati svoj kraj ovdje na Zemlji, odabrao bih remake Vitova kraja, u igri s unukom, među svojim pomidorima.

Prvi malo ozbiljniji zaklon napravio sam u 8. razredu osnovne. Bio sam s izviđačima na logorovanju u Sloveniji. Prva iskustva slobode. Tri tjedna bez roditelja. Prve ljubavi, prvi bambusi, brdo toga po prvi puta. Prvi puta jeli smo zmiju. Prijatelj koji se odselio u Rim, tata mu je bio diplomat, ljeti bi došao doma na praznike pa bi isto išao s nama. Nosio je cijelu vrijeme crvenu vunenu kapicu. Pitali bi ga zašto je nosi kad nije hladno, odgovarao bi: „Da mi nešto ne padne na pamet.“ Domazini (dodali smo talijanski štih njegovom prezimenu) je bio nekoliko godina stariji od nas, osebujan, pun priča sa Zapada. Od njega smo prvi puta dobili u ruke crno-bijele stripove, formata poput Alana Forda. Ali u ovima se sve vidjelo. The Full Monty. Ruke su nam drhtale dok smo ih listali, onako svi zajedno i komentirali bezobrazno, da se ne skuži kako smo uzbuđeni. Ne znam je li zato što mu je tata bio diplomat ili samo zato što se znao izboriti za sebe, za razliku od svih ostalih koji su bili smješteni u dolini, u vojničkim šatorima bez dna, po dvoje, Domazini je bio na malom brežuljku, u svom velikom obiteljskom šatoru s dnom i predvorjem. Sanjin i ja imali smo privilegiju biti s njim. Neko stariji dao je nadimak našoj rezidenciji – „Villa Borghese“.

Najveća čast koju si na logoru službeno mogao postići bila je postati partizanski kurir. Ta čast se nije samo upisivala u zelenu izviđačku knjižicu, kao ostale vještine, nego se dobivala i značkica, koju si nosio na džepu uniforme. Ali put do nje bio je trnovit i trajao je godinama. Mnogi nisu nikada niti uspjeli zaslužiti je. Odrasli bi, otišli iz izviđača i propustili priliku. Jer trebalo je proći tri etape – šutnju, gladovanje i samovanje. Svaku po 24 sata. Danas razumijem da nisu slučajno bile posložene tim redom. Radilo se o filtrirajućem lijevku, kao danas kod zapošljavanja. Većina bi pala odmah na šutnji. U prvim satima. Neki i u prvim minutama. Jer starijima je najveći izazov bio rušiti nas mlađe. Osobito Petku.

03

NAJPRIJE TREBA PASTi.

Petko je bio duhovit i zabavan. U duetu s Hrvojem postajao bi genijalan. Smijali smo se s njima od jutra do mraka. Pamtim jedan događaj kao najsmješniju anegdotu negdje s početka puberteta. Petko i Hrvoje valjali su se po travi, mislim da su se „sprdali“ s tim kako nas u školi na satovima razredne zajednice, kad je jednom godišnje predviđen razgovor o seksualnom odgoju, što nas kao tema uvijek privuče i zaintrigira, sve učiteljice razočaraju i krenu pričati o amebama ili, u najboljem slučaju, o cvijeću i pčelama. Hrvoje je glumio pčelicu i pokušavao zagrliti Petka, stiskajući se uz njega govoreći: „Dragi moj cvjetiću, tako si lijep i mirisan jutros, daj da te oprašim…“. A Petko je provalio: „Molim te, nemoj danas pčelice, imam fotosintezu!“

Ali Petko je bio i doktor za rušenje mladih i neiskusnih, nikad budućih kurira. Filter uspješnih kurirskih karijera. Počinjao si sa šutnjom. Poletarcima je bilo dovoljno prići s leđa, zazvati ih imenom i pitati: „Jesi vidio gdje je Pedagogica otišla?“ „Nisam.“ „Pao si!“. Kad bi prešli u izviđače, u višim razredima osnovne, i metode rušenja postajale bi sve složenije. Sve do pravih insceniranih lovačkih rupa, prekrivenih lišćem. Darinka je bila već u srednjoj školi. Sitna, tomboyish tip. Ali jako pametna, učenica generacije. Zgodna i vrckava. Bio sam zaljubljen u nju, iako to ne bih tada ni sebi priznao, a kamoli njoj. Samo sam je mogao zadivljeno gledati kako sjedi na svom nedodirljivom oblaku. Dijelio nas je tada nepremostivi jarak, 5 godina razlike. Ali imao sam osjećaj da sam joj, iako klinac, simpatičan, da me „gotivi“.

Taj put zazvala me ispred svog šatora: „Saša, dođi molim te u moj šator, trebaš mi nešto pomoći.“ Ušli smo u šator. Sjeo sam na krevet, a ona mi je rekla: „Samo da se presvučem.“, okrenula leđa i jednim pokretom skinula majicu preko glave i obukla novu. Meni je krv šibnula u glavu. Iako zapravo nisam ništa novo vidio. Samo gola leđa. Ali u tim godinama, nakon Domazinijevih stripova, već to bilo je dovoljno da se potpuno pogubim. Ne sjećam se više da li sam joj stvarno nešto pomogao, mislim da mi je dala neku bilježnicu i tražila da napišem neki sastavak. Jer sam izletio iz šatora samo s jednom misli na pameti, kako što prije ispričati Sanjinu i Domaziniju što se dogodilo.

Uletio sam u šator, mahnito počeo vući za nogu Sanjina koji je ležao na krevetu, a Domazini je u čudu digao glavu sa stripa koji je čitao. Obojica su me sada gledali, nestrpljivo očekujući da nešto kažem. A ja u prvi mah nisam uspijevao prozboriti ni riječi. Ne zato što sam polagao šutnju, na nju više nisam mislio, nego zato što od uzbuđenja nisam mogao složiti suvislu rečenicu. Na kraju sruših nekako tu barikadu i bujica riječi poleti: „Ej dečki, nećete mi vjerovati, ali ne lažem, majke mi, sad sam bio kod Darinke u šatoru i skinula je majicu predamnom, majke mi, morate mi vjerovati, neee lažem!!!“ Dok su njih dvojica još pokušavala „skužiti“ što sam im rekao, na vratima se šatora ukazala Petkova glava (isplatilo mu se čekanje u grmu kraj ulaza). Pa je rekao: „Vjeruju ti, vjeruju. A ti si pao!“

04

KAKO POBIJEDITI STRAH OD MEDVJEDA.

Došlo je konačno i to jutro. Mogu krenuti na samovanje. Jer sam konačno prošao i šutnju i gladovanje. Trebalo je nekoliko godina. Ali tako je to u životu, naučit ću kasnije, a tada mi se tek naziralo. Za prave stvari trebaju vrijeme i trud. Ne mogu doći preko noći, niti će doći same od sebe. Ali kada dođu, ponosni smo što smo izdržali i sretni što je čekanju došao kraj. Možda zato danas volim cognac. Jer sadrži vrijeme. Ali tada smo obožavali bambus. Crno vino i coca-cola, pomiješani. Prvo piće kasnog djetinjstva. Način da se osjećaš koju godinu stariji. I hrabriji no što stvarno jesi.

Samovanje je značilo biti sam u šumi. Cure su trebale biti same od jutra do mraka, a mi dečki još i cijelu noć. Ali to je tada bilo normalno. Nitko nije zvao „Plavi telefon“ niti nas je pravobraniteljica za djecu dolazila spašavati od traumatskog iskustva. Iako je kod Polzele šuma bila prava, gusta, a ne neki šumarak. Ne znam kako bih danas reagirao kad bi moje dijete od 15 godina trebalo biti samo u šumi cijelu noć. Naše kćeri nisu nastavile mojim izviđačkim stopama. Možda Noa hoće.

Udaljeni smo bili pola sata hoda od logora, od svih ostalih. Bilo bi nas obično po nekoliko u šumi, ali nismo se smjeli vidjeti ni razgovarati. Trik je bio u tome što nikad nisi znao kada će doći kontrola brđana iz logora. I to najmanje jednom po danu i jednom po noći. Brđanin pak tada nije bio uvredljiv izraz, nego časno ime za punoljetnog izviđača. U skladu s tada prevladavajućim stavom da je mladost nabolje zaposliti nekim radom, osim što si trebao provesti sam tih 24 sata, trebao si i napraviti svoje sklonište od granja. Pravu malu kućicu. Zato smo sa sobom nosili pilu, sjekiru, nož, čavle i špagu. I tako sam se cijeli dan zabavljao pileći drva (ni za ekologiju se tada još nije previše marilo), čistio ih od granja i onda od oblica napravio najprije ležaj, a onda i krov, danas bi rekao, tada nisam znao, na jednu vodu. Na tu osnovnu konstrukciju isprepleo sam granje s lišćem, koje je trebalo štiti od kiše. Sve u svemu, nakon cijelog dana posla, bio sam zadovoljan. Sretan. Kućica je izgledalo solidno i prošla je dnevnu inspekciju delegacije brđana kao zadovoljavajuća.

Na šumu je padao sumrak, a ja sam završavao peći dvije kobasice na vatri koja je polako dogorijevala. Masnoća je kapala po vatri, pucketala i to je bio jedini zvuk koji se čuo. Šuma je utihnula, a ja sam lakomo jeo kobasice s kruhom, zdravo gladan i već pomalo umoran. No, dvije kobasice pokazale su se prevelikim zalogajem za petnaestogodišnjaka. Ostao mi je komadić u ruci, bio sam sit i nisam znao što bih s njim. Pa sam ga, ne znam zašto, danas ne bih, bacio dolje niz padinu, kao kamen u more i odlučio otići spavati. I tek tada me strah obuzeo, jer mi je u misli došao medvjed kojeg je privukao miris kobasice. A onda je medo nanjušio i izviđača (mene) i smazao ga u trenu, onako usput. Sjurio sam se niz padinu, sumrak je prelazio u mrak, a ja sam klečeći puzao, tapkao rukama i pokušavao pronaći taj komadić kobasice-pozivnice. Prije medvjeda. Na kraju sam odustao, primijenivši dječji, nojev pristup. Vratio sam se u svoju kućicu, zavukao u vreću, pokrio preko glave i zaspao. Uvjeren da je to najbolji način kako pobijediti strah, sakriti se od njega. U snove. Dugo mi je godina trebalo da shvatim kako ima i boljih načina.

05

SKOK BEZ PADOBRANA. I SMIJEH PRONAĐEN U PRIJEVODU.

Pitanje pak sreće potpuno je individualno. Mene je veselio Twingo, netko nije sretan ni s Audijem. Ja danas nisam sretan bez svoje kuće, netko se raduje u iznajmljenom stanu. Također, nešto što me je veselilo jučer, danas više nije dovoljno za sreću. Uostalom, o sreći mi ljudi razmišljamo od kada je svijeta i vijeka. Nedavno sam pročitao što je o sreći rekao francuski pisac Marcel Pagnol i jako me dojmilo. Uspio je povezati sreću i vrijeme na način koji mi je blizak: “Razlog zašto je ljudima tako teško biti sretnima je da prošlost uvijek vide boljom nego je bila, sadašnjost gorom nego jest, a budućnost manje rješivom nego što će biti.” Gledam li samo mojim, ljudskim očima, sreća je krhka, nestabilna i tako podložna mojem ograničenom spoznanju. Jer vidim samo mali djelić cjelovite slike. I ne znam koliko će uopće ona trajati, jer ne znam što donosi sutra. A kamoli prekosutra. Osim toga, kada sam u nekom trenutku sretan, možda i ne bi trebao biti. Samo još ne znam neke stvari koje su se već dogodile. Kad saznam, moja će sreća, koja me sada nosi i širi moja krila, kao Ikar pasti na zemlju.

Isto tako, nekad nisam sretan, a mogao bi biti. Kad bi samo znao da je danas već negdje sjedilo troje ljudi i uspjelo se usuglasiti da će posao ipak ponuditi najstarijem kandidatu. Od četvoro kandidata koji su bili u zadnjem krugu odabrali su mene. Ali javit će mi tek sutra, jer kolegica iz kadrovske danas nije u firmi. Vjerujem da će taj dan doći.

Razmišljanje o široj slici dugo me već zaokuplja. Kako se ovisno o visini s koje gledamo širi perspektiva. Sve do Onoga koji je tako visoko da vidi sve. Vidi i autobus i kamion kako jure cestom, jedan drugome ususret. Prema neumitnoj nesreći, jer je noć i kiša pada kao iz kabla. I treći auto vidi, koji pretječe i onda nakon nesreće bježi. Vidi i cijelu tablicu tog auta-krivca. Ne samo H-8. I zna rješenje tko je skrivio tragediju opisanu tako snažno i životno, u našem remek djelu, prekrasnom  filmu koji jako volim, cijenim.

Nisam preko noći donio odluku pronaći posao u Irskoj. Pripremao sam se godinama, pokušavao, slao desetke i desetke molbi putem Interneta, odlazio na intervjue, što virtualno, što avionom, ali posao nikad nisam dobio. Jedino što nisam učinio svih ovih zadnjih godina, sve do sada, nisam dao otkaz u Hrvatskoj i otišao bez rezervne opcije. No, toliko sam truda uložio kroz svo to vrijeme u želju da odem da nisam jednostavno mogao sve to ostaviti na pola. Bez da ne učinim sve što je bilo u mojoj moći. No, koliko god neku odluku pripremali, ipak postoji onaj trenutak kad pređeš rijeku. Klikneš „Send“ i pošalješ mail firmi u kojem kažeš kako definitivno odlaziš. I tako sam skočio iz aviona. Boris je praktično primijetio: „Nadam se da imaš padobran.“ Što sam mogao odgovoriti, osim reći istinu: „Nemam. Vjerujem da će mi ga netko dobaciti dok sam u zraku.“ Nemam padobran, samo vjerujem da će biti dobro.

Jer moja su razmišljanja slična onima Marka Twaina. Koji je rekao, iako neki kažu da ipak nije on, ali nije ni presudno tko je prvi rekao, meni se sviđa zato želim podijeliti: „Za dvadeset godina mnogo više ćeš žaliti za onim što nisi učinio nego zbog onog što jesi. Isplovi iz sigurne luke. Svojim jedrima uhvati dobar vjetar. Istražuj. Sanjaj. Otkrivaj.“

Zato sam sad u hostelu u Dublinu. Skinuo sam se u donje rublje, željno iščekujući da me voda, kao i obično, razbudi i osnaži. Krenuo sam prema kupaonici, koja je u sklopu sobe (super!), a u sobu je ušao Ivan. S kim dijelim sobu, upoznali smo se jučer. Ivan je Talijan (nisam ga još pitao kako baš Ivan, a ne Giovanni), koji me strašno podsjetio na mlađu varijantu kapetana Alberta Bertorelija. Ali samo po vanjskom izgledu i naravno, talijanskom engleskom, sve ostalo je upravo suprotno, Ivan je osjećajan i skroman mladić iz Reggio di Calabria, koji je u Dublin došao napraviti karijeru chefa. Pohvalo mi se: „You know, I got job!“ Odgovorih: „Excellent. Where, in which restaurant? „No restoran, you know, gelateria Gino, I make gelato!“ Čestitao sam mu, ali se i pohvalio: „I wish you a great start. And I will have an interview on Monday, too. Malo sam se počeo osjećati neugodno tako stojeći pred Ivanom samo u gaćicama, osobito jer mi se učinilo da je pogled na trenutak spustio prema njima. I obuhvati me Ivan cijelog radosnim pogledom i kaže izrazom punim podrške: „You know, I think to you good look!“ O, ho, prošlo mi za tren kroz glavu, možda onaj pogled na niže nije bio slučajan, kakve veze sad moj izgled ima s mojim poslom. I zastali smo obojica u djeliću sekunde, on zbunjen što sam ja zbunjen, a ja tražeći izlaz. I sinuo mi je, u trenu pa rekoh Ivanu: „You meant I wish you a good luck! Did you?“. „Yes, yes, haha…“ i zamaše rukama, kimajući glavom i smijući se, shvativši od kuda moja zbunjenost.

06

6. PADOBRANU SE NE GLEDA U ZUBE.

Sigurno je jedan od razloga zašto sam počeo pisati ove priče i moj osjećaj, koji me prati od puberteta, kako previše toga zaboravljam. Premalo pamtim, kad se usporedim s mnogim ljudima koji se dobro sjećaju nekih događaja od prije 30, 40, 50 godina. I znaju ih živopisno i zanimljivo prepričati. Takve osobe uvijek su me oduševljavale. Ja baš u prepričavanju događaja nisam dobar. Kao što neki novinari super funkcioniraju na radiju, a televizija im ne stoji. Različito nam pašu različiti mediji. U želji da ipak nekako sebi zabilježim što veći dio ovoga čega se ipak sjećam, pišem. No, pisati samo za sebe zapravo nije dovoljna motivacija. Tek kad svoje zapise ponudiš drugima na čitanje i dobiješ od njih reakciju da im se nešto dopalo, taknulo ih pa čak i potaknulo na neko djelovanje, motivacija snažno raste i tjera te da pišeš dalje.

A zašto sam baš odabrao Irsku za novi početak? Vjerojatno iz istih razloga kao i većina naših ljudi – englesko govorno područje, a nema briga oko Brexit-a. Sličnost mentaliteta. Popiti čašicu-dvije nije nam strano. Slična povijest, mala zemlja uvijek u prijetnji od većeg susjeda. Katolička poveznica. Mnogo je toga sličnoga. Ali postoje i predrasude prema Ircima, osobito na susjednom, većem otoku – Irci nisu prepametni. Generaliziranje koje ima smisla kao i svako generaliziranje. Nema. Svi Škoti nisu škrti. Svi Englezi nisu tašti. Svi Bosanci, naravno, kao ni Irci nisi glupi. U svakom žitu ima kukolja, jedino je to za mene točno. Ali predrasude se onda uvijek pretoče u viceve. I kako rekoh, slabo pričam priče, a još slabije pričam viceve. Što se opet nadovezuje na ono da one koje i znam, s vremenom, zaboravim. Tako u fundusu svojih viceva, koje sam zapamtio i koje mogu uvijek u društvu ispričati, naravno, ako me kćeri ne prekinu: „ Daj tata, naporan si, nauči još kojeg, haha“ imam samo tri vica. I sva tri su o Ircima. Ima li neke simbolike zašto sam baš njih zapamtio, još od prvog srednje kad mi je Damir posudio neki ljetni magazin, u kojem je bilo svakakvog štiva za ljetnu razbibrigu pa i viceva, ne znam. Evo, prepričat ću ih sada. Kćeri neka preskoče ovaj odlomak.

O’Hara je imao velikih problema s razlikovanjem svojim konja, dok nije utvrdio da je crni za glavu viši od bijeloga. Drugi je o irskom seteru — neka mi oproste svi irski seteri, ali ovo je samo vic, nije se stvarno dogodilo. Irski seter sjedio je u kutu i glodao kost. Kada se dignuo, imao je tri noge. I meni najsmješniji, iako također crn. O’Hara je bio vidno sretan. Mukama koje je prolazio zadnja tri mjeseca bez posla, konačno je došao kraj, dobio je posao u pilani. Danas je njegov prvi dan. Stavili su ga da radi na cirkularu, pokazali na brzinu princip rada i rekli neka krene. O’Hara je zadovoljno i ponosno uzeo prvu dasku i krenuo piliti. Kad odjednom, prolomi se njegov krik. Kolege priskoče i pitaju ga: „Zaboga O’Hara, što se dogodilo?“ O’Hara zbunjeno odgovori: „Ne znam, stvarno! Samo sam ovako prislonio prst i aaajooooooj, ode još jedan!!!“

Nisam prvi puta u Irskoj, mislim da je šesti. Prvih pet puta pokušavao sam nekim svojim načinom. Tražio sam odmah posao u struci. Nadao se preskočiti stepenice koje je prošla velika većina naših ljudi koji su krenuli u Irsku. Hodogram izgleda ovako: skupi tisuću-dvije eura, minimalno, bolje tri, štedi ili prodaj stari auto, preseli se za početak, privremeno, kod nekog našeg poznatog još od doma. On će ti onda pomoći oko sređivanja papira i pronalaženja prvog posla. Želio sam izbjeći tu utabanu stazu i ubaciti se u uzak krug liječnika i IT stručnjaka, koji zaista mogu dobiti posao još od kuće. Ali nisam uspio. Kako i bih, nisam ni liječnik ni IT stručnjak.

Ovaj puta, kako sam već bio u zraku i nije bilo nazad, prestao sam birati boju i kvalitetu padobrana, više nije trebao biti od svile, kakvim su skakali američki marinci u drugom svjetskom ratu i slijetali po otocima u okolici Zadra. I onda su domaće žene još desetljećima od te vrhunske svile šivale zavjese, stolnjake, a one vještije i svečane haljine. Od iste svile Leo je u osmom razredu sašio lažne All Star gaćice za tjelesni, koje su zapravo bile bolje kvalitete od originala, koji smo mogli nabaviti samo u Trstu. Poslušao sam Željkov savjet. On uostalom vodi R&D tim. Ako on ne zna dati savjet kako riješiti novu situaciju ili problem, tko može. Željko mi je rekao: „Javi se Rajku, on će ti sigurno pomoći.“

07

KAKO DOBITI SOBETINU U DUBLINU.

Nije lako pronaći smještaj u Dublinu, kažu svi koji su tamo doselili. Traženje sobe, jer stan si malo tko može priuštiti ako živi sam ovdje, čak i garsonijeru, mukotrpan je posao, osobito prvi puta, jer nemaš preporuke prethodnih najmodavaca. Preporuke su generalno jako važne u Irskoj, traže ih i kod zapošljavanja. Sav taj put mene još čeka. Jer do sada sam bio u hostelima. Uvijek u različitom, ovisno koji bi bio na vrhu liste booking.com-a. Sortirano po cijeni (najniža na vrhu). Ali imao sam, Bogu hvala, uvijek sreće. Sva četiri hostela bila su čista, od prihvatljivog do jako urednog. Atmosfera prije korone bila je svugdje vesela, bučna, puno mladih ljudi, turista, stalno neki metež, ali nikad nikakav izgred ili preglasna buka po noći. Istina, tako čvrsto spavam da vjerojatno moje iskustvo i nije baš mjerodavno za ocjenu razine noćnih događanja.

Prvi puta (a prvi puta se nekako uvijek najbolje pamti) bio sam u rujnu 2017. u Egali hostelu, u North Dublinu, 500 m sjeverno od Spire-a. Spire je onaj čudni spomenik kojeg naši ljudi zovu Igla. Sto dvadeset metara visoki stup od sjajnog čelika, u srcu grada, u srcu ulice O’Connell, svakako je dobar orijentir kada treba smjestiti neku adresu na sjever ili jug u odnosu na njega. Jer rijeka Liffey teče točno sredinom grada, dijeleći Dublin na sjeverni, siromašniji, radnički dio, neki će reći i opasniji i nesigurniji za život, i južni, bogatiji, nekad plemićki dio, u vrijeme kada su tamo živjeli uglavnom Englezi, a danas živi dablinska srednja i viša klasa. Sama ulica O’Connell je odmah uz Liffey i pruža se okomito na nju, prema sjeveru. Vrlo široka je to ulica i svaki irski vodič rado će naglasiti da je to najšira ulica u Europi. A kada se neki turista brzog mozga, iz grupe koja se okupila oko žutog kišobrana, u trenu ipak dosjeti i komentira: „Nemoguće, pa Elizejske poljane su sigurno šire!“, vodič će mu spremno replicirati: „Rekao sam najšira ulica, Champs-Élysées se ne broje, one su avenija“.

Spomenuo sam „Žute kišobrane“, u originalu „Yellow Umbrella Free Walking Tour“. Nažalost, u vrijeme korone nema ih po ulicama grada. Jer nema ni turista. I velika je to šteta, jer je besplatna šetnja koju oni vode (nema formirane cijene, nego na kraju svatko ostavi koliko želi – a s obzirom na količinu zanimljivosti i humora koje vodič isporuči za tih nekoliko sati šetnje centrom grada, napojnice su redovito izdašne), stvarno super način upoznavanja s, kako sami kažu: „Pričama o invazijama, otporu, romansama i tragedijama koje su obilježile svaki kamen ovog grada.“

Vodiči ispod „Žutog kišobrana“ osebujni su, drugačiji od stereotipa u kojem je njihov posao iznositi brdo godina, i zapravo suhoparnih činjenica. Ovdje oni pričaju priče, zanimljive, sočne, životne, pune humora. Nemoguće ih je sve po pamtiti, ali ti ostane neka ugoda oko srca, smijeh u trbuhu, a u sjećanju tek poneka anegdota, koja te se posebno dojmi, usječe u memoriju. Ali ovdje u Dublinu, čini se, kako svi domaći vole pričati priče. Samo čekaju priliku da te zaskoče i pitaju na cesti, ako samo malo duže gledaš u Ha’penny Bridge, da li znaš zašto se zove kako se zove. Nešto slično kao i naši Dubrovčani, koji ti u jednoj šetnji Stradunom ispričaju bar tri anegdote o Gradu. Mala Irska ima četiri Nobelove nagrade za književnost, koje su iznjedrile generacije irskih „uličnih“ pripovjedača.

Nas je vodio David. Kad je shvatio da smo iz Hrvatske, pohvalio se kao je bio kod nas nekoliko puta, jer mu je, sada već bivša žena, bila iz Bosne, zaboravio sam iz kojeg grada. Ali on je pričao kako nikad neće zaboraviti kad je trebao doći službeno isprositi svoju buduću u dom njene obitelji. Budući tast je pak, kaže, bio dosta nepovjerljiv prema meni, brinuo se da li sam ja pravi odabir za njegovu kćer. No, kada su do jutra popili svaki po bocu slivovitze omekšao se i zagrlio ga, podarivši im blagoslov. Inače je i svirao, s dva dečka iz Bosne i jednim Nizozemcem, bubnjeve u Nizozemskoj, u post-punk bandu. Bend se zvao „Makazoruki“ (alias naš Škaroruki). Imaju i nekoliko stvari na You Tube-u.

On nam je ispričao cjelovitu priču o Spireu, neke detalje kojih nije bilo u novinama. Jer većina Dublinersa nije njime oduševljena. Ali tu priču ću vam ostati dužan. Sada bih želio naglasiti nešto važnije.

U potrazi za sobom u Dublinu od velike pomoći može biti netko iz Hrvatske, koji već neko vrijeme živi ovdje (jer postoji šansa da zna za neku sobu iz prve ruke), a svakako se treba prijaviti i na Facebook grupe za najam u Dublinu. Trebat će netko od povjerenja i za dobivanje PPS-a, osobnog broja na tragu hrvatskog OIB-a, bez kojeg ste građanin trećeg reda i nemate nikakvih olakšica (jer vam može dati potvrdu da kod njega živite, a irska adresa je uvjet za njegovo dobivanje). Također, moći će pomoći oko dovivanja uvjerenja da ste osposobljeni za rad na manualnim poslovima, što je obvezan certifikat za rad u skladištima i tvornicama (jer vjerojatno poznaje nekog našeg koji se time bavi) te za dobivanje posla (jer već zna neke naše ljude u agencijama pa će vas njima direktno preporučiti). Kad tako sjednete kod nekog našeg, čut ćete brdo razno-raznih informacija i praktičnih savjeta za brže privikavanje na irski način života. A na kraju, to vam je i velika, ako ne i jedina, šansa da nešto toplo i skuhano, domaće pojedete.

Kod Silve i Rajka jeo sam već četiri puta. Pamtit ću svaki ručak. Hvala im od srca. Od prvih sarmi, najboljih u životu, neka mi oproste i Mama i Nives pa i Punica, bile su tako slasne, sočne, kupus omekšan, prožet okusom mesa, a irski krumpir neobično sladak, s okusom krumpira na kvadrat, preko punjenih paprika i ćevapčića iz poljskog dućana, do jučerašnjeg chowder-a na nedjeljnjem ručku. Mislio sam kako najviše volim mamim bakalar na padelu. Ali nakon što sam probao chowder, zaista više nisam siguran. Recept je zapravo jednostavan, ni priprema nije složena. Ali ovo jelo teško bi bilo spremiti kod nas, jer su potrebni svježi filetirani bakalar, losos, dimljeni losos i još neka riba poput našeg oslića, koji se na ribarnici u Howth-u mogu, već tako pripremljeni za chowder, kupiti po pristupačnih 15-tak eura po kili. Uz čašu-dvije čileanskog chardonnaya, život postaje poezija.

Nakon ručka, a što drugo nego kolač, kava i priča, iz života. Kaže domaćica: „Meso je najbolje kupovati kod lokalnog mesara, jer je najkvalitetnije. I Irci su ti takvi, vežu se za tebe, mesar te pozdravlja preko ulice, pita kako si. Kad dođeš u mesnicu, zna već što voliš. Jednom sam zaboravila PIN za karticu. Nikako se sjetit’. Ukucala krivi 3 puta i zablokirala je. Tek smo došli, propast’ u zemlju od srama. Cash ostavila doma. A on kaže: ma nije problem, donijet’ ćete sutra. Super lik. Jedino je mali problem ako nije u mesnici, jer mu je pomoćnica gospođa iz Rumunjske. engleski joj baš ne ide. A meni rumunjski nikako, i onda je drž’-nedaj. Jednom je na pultu bilo neko čudno, tamno meso. Nisam nikad vidjela takvo. A što je ovo? Promrmlja nešto gospođa, nisam razumjela, zamolim da ponovi. Ponovi, opet isto, ne kužimo se. Gledam je, vidim da nešto razmišlja grozničavo, i odjednom joj se lice ozari i kaže: „You know, this is Rudolph’s wife!“. Eto, tako sam naučila kako dobiti sobetinu u Dublinu.

08

HI-VIS KAO STATUSNI SMBOL

Iskustvo stare Kine u svojim je djelima sačuvao Konfucije. A na temeljima njegovih spisa stvoreno je učenje koje je Kinu formiralo kroz stoljeća, sve do današnjih dana, proževši se sa socijalizmom u model koji je očito pogodan za novo stoljeće, ako ne i za cijeli novi milenij. Jer, pročitao sam jednom, ako gledamo cjelokupnu pisanu ljudsku povijest, vrijeme dominacije zapadne kulture, za koju mi se čini da je na izmaku, zapravo je iznimka, a ne zadano pravilo, kako nam se činilo u zadnjih nekoliko stoljeća prošlog milenija, kada su moćne britanske, španjolske i američke flote dominirale svijetom. Tijekom većeg dijela ljudske povijesti Kina je bila perjanicom ekonomskog i kulturnog razvitka čovječanstva. Radeći zadnjih gotovo deset godina s Kinezima, mnogo sam o njima razmišljao, prvenstveno na način kako što bolje proniknuti u njihov poslovni mentalitet, a sada me sve više zanimaju rezultati interakcije njihove drevne mudrosti i modernih tehnologija.

Kazao je Konfucije: mudrost možemo steći na tri načina: razmišljanjem, što je najplemenitije; oponašanjem, što je najlakše; i iskustvom, što je najgorče. A upravo iskustvo s irskim predznakom nedostaje mi u životopisu. Onom „pravom“. Iskustvo koje će mi otvoriti vrata novog posla, a time i pružiti šansu da izgradim jednom ta svoja sanjana vrata. Kod kuće, na livadi koja čeka. A Nives godinama otplaćuje kredit, da konačno postane naša. Prioritet je tako pronaći prvi posao. Za njega sam svoj životopis trebao malo prekrojiti, zapravo, bolje rečeno, obrezati, kao voćku krajem zime. Čitao sam da ovdje ne vrijedi ona manje je više, kad obrezuješ treba to učiniti „muški“. Vratit će to voćka u godinama koje slijede višestruko. Dakle, cilj je pola baciti, sve treba stati na jednu stranicu. Master iz ekonomije, suvišno, rezati. Menadžersko iskustvo, odbaciti, ciljam na minimalac, ne trebaju im dva šefa u smjeni. Uglavnom, svugdje pomalo skresati, ali zato smjestiti centralno, naglasiti osjenčanom podlogom jakog kariga za ovu partiju karata – šest mjeseci iskustva kao PREP COOK / DISHWASHER, u renomiranoj konobi „Nebuloza“, uz precizan opis radnih poslova i zadataka, a na kraju, kao šlag na torti, pravi buso: Familiar with the seven HACCP principles (prepisao s www.indeed.com – nek’ se vidi da još u svići ima uja!). Nakon „friziranja“ životopisa i zahvaljujući Rajkovoj pomoći, bio sam sada spreman uletjeti na irski teren, čekajući u niskom startu istek zadnjih dana obvezne 14-dnevne samoizolacije.

Poslao sam mailove na dvije adrese. Ali prave. Rekli bi u marketingu, gađao sam snajperom, ne sačmaricom. Primatelji nisu bili ni Peter ni Liam, ni Fiona ni Orla. Ovaj sam ih puta zaobišao. Nakon par stotina mailova što sam im poslao, dva manje neće činiti razliku. Ova dva nova imena mnogo su mi bliža, a bila su popularna kod nas 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća. Oboje su mi odgovorili isti dan, baš su na godišnjem, ali javit će mi se netko iz agencije. I nazvala me Becky, pita da li mogu doći na intervju sutra. Kažem za samoizolaciju, žao joj je, ne mogu onda, ok, nazovi dan prije nego budeš spreman. Hoću, hvala. Nazvao sam u petak, da mi izolacija istječe u ponedjeljak. Nazvala me Becky onda taj ponedjeljak i kaže da im se žuri, mogu li doći na intervju danas, u agenciju? Mogu, naravno, dok računam koliko mi pješke treba do njih, ja sam kod Spire-a, oni su ispod Phoenix parka, oko 5 kilometara, računam sat vremena hoda pa kažem evo me za sat i pol najkasnije. Super, vidimo se.

Vožnja autobusom u jednom smjeru u Dublinu je oko 2 do 3 EUR-a, ovisno o broju stanica koje si prošao i koristiš li Leap karticu (zelena kartica s nacrtanom žabicom), koja ti pruža prosječno 25% povoljniju vožnju. A možeš je napuniti preko mobitela ili na razno-raznim prodajnim mjestima u gradu. Kada imaš irsku plaću, prihvatljivo je. Kad tek ideš na intervju za prvi posao, ideš pješke. Možda ne prođeš na intervjuu. Svaki Euro dobro dođe. Intervju sam prošao. Zapravo ga nije ni bilo, samo formalnosti, ispunjavanje obrazaca na šalteru, djevojka nosi ispunjenje papire recruiterici, koja sjedi za radnim stolom. Onda se diže, dolazi do mene, zapravo skoro do mene, da budem precizniji, jer počinje razgovor s udaljenosti od solidnih četiri metra. Uglavnom, sve sam uvjete uspješno zadovoljio – živ sam, napisao i potpisao da sam zdrav i kako sam očito pokretan, ok, dobio sam posao. Imam li hi-vis? Pa nemam kažem. Ne znam što je hi-vis, ali računam sad će mi nešto dati kao novom zaposleniku pa dobro, neka daju. A imam li safety shoes? E, tu sam se pripremio, u Lidlu su na akciji 19,90 EUR. Jer bez njih niti jedan savjesni General operative ne može stupiti na dužnost. Kažem: Pa da, razmišljao sam da ih nabavim, što mi ih možete vi ponuditi? Mogu, kaže, 28 EUR, odbit ćemo vam na prvoj plaći. Odgovorim, hvala ma ne treba. Super, upravo sam zaradio 8 EUR. Becky mi je donijela Hi-vis i rekla da će mi mailom poslati detalje gdje se moram javiti sutra u 7 sati. Hi-vis je zapravo statusni simbol, pomislio sam, sjetivši se predavanja s faxa, Joan Robinson je rekla: „Jedina gora stvar od toga da te kapitalist izrabljuje je da te ne izrabljuje.“

Super, počinjem raditi. To će biti neko skladište, utovar-istovar. Ili možda neko pakiranje. E, svima nam je bilo tako na početku, ajde samo naprijed, kaže mi Rajko na WhatsUp-u. Ma nema veze, glavno da si krenuo! Hodam sada nazad, s druge strane rijeke. Mostovi su lijepi, petnaestak ih natkriljuje Liffey u samom centru, sve do njenog ušća u Dablinski zaljev. Svaki različit, svaki sa svojom pričom. Pogledavam na mobitel svako malo, čekam mail-putokaz. Ništa još. Rijeka nije lijepa, ako se tako što može ovako reći. Jer nije ona kriva, mi smo je zaprljali. Pa je smeđe boje. Takva je boje i Temza. Stigao je mail, čitam naziv firme i googlam. Pa se smijem sam u sebi, možda mi je malo pobjeglo i na glas. Stvarno čovjek treba paziti što moli, jer kažu, znamo li kako ćemo dalje ako nam se molitva ispuni. Pričao sam uvijek kako bih volio raditi u prehrambenoj industriji, kao ideal vidio sam “Kraš”. I ispunilo se, na neki način. Dobio sam prvi posao u Dublinu u pekarnici kolača. Čudni su putovi Gospodnji. Zamišljao sam se s bijelim ovratnikom, a dobio plavi. Iako na mom novom, bijelom kao snijeg, XL radnom odijelu, koje će me svakoga jutra čekati oprano, zapravo i neće biti ovratnika. A uz odijelo, ići će i mrežica za kosu. Onakva kakvu je nosio Šurda iz serije „Vruć vetar“, sjetit će ga se čitatelji generacije rođene 70-tih godina prošlog stoljeća i stariji.

09

DOBAR JE UČITELJ KOJEG UČENIK NADRASTE.

Stigao je utorak. Danas počinjem raditi. Kreće se rano, od sedam. Proučio sam rutu na Google Maps. Linija 151, 11,5 km, 57 minuta vožnje (nije malo). Stanica mi je tek 300 metara od hostela, ispred kolodvora Connolly. Besplatan App kaže da prvi bus kreće u 6 iz Docklandsa. Trebao bi proći kroz centar nakon 6-7 minuta, uskačem u njega i nastavljam prema Foxboroughu. Budim se vrlo rano od kada sam u Irskoj, oko 5, bez sata. Pa mi nije bio problem biti u 10 do 6 na stanici. Za svaki slučaj. još Još je mrkli mrak. Nema ljudi. Nema ni autobusa. Do 6 i 15 ništa se nije događalo. Onda počinju pristizati ljudi. Ali ne i autobusi. Super, evo busa, konačno, vidim ga stiže. Ali kad se približio, vidim i broj, 27. Nije moj. Opet čekanje i u 6 i 36 konačno stiže. Stavio sam masku, ali jučer sam zaboravio usitniti novac, 5 EUR-a je najmanja novčanica koju imam. A u dablinskim busovima nema vraćanja ostatka. Ubaciš novac u škrabicu (baš tako nekako izgleda, samo metalna, s uskim prorezom) i kažeš vozaču dokle ideš, a on pogleda što si ubacio i izda ti kartu. Teško mi je dati toliko samo za jednu vožnju, obećajem u sebi samom sebi i Gospodinu da ovo neće postati pravilo i kako ću definitivno kupiti Leap karticu, sad kad sam dobio posao pa se ubacim u desnu kolonu, onu gdje je automat za validiranje Leap kartice (te koju još nemam), pozdravim vozača „Good morning“ (mislim, manje sam sumnjiv tako) i prođem uz validator, pogladim ga, on ostane nijem, a ja nastavim dalje. I malo se usučem, strepeći hoću li čuti vozačev glas „Sir!“. Na moju sreću, i vozač je ostao nijem. Sjednem s olakšanjem na zadnje sjedalo u prizemlju, u kutu, ako dođe kontrola da me bude manje sram, u zraku shvativši da mogu sjesti samo na prazna sjedala, na kojima nije veliki znak, prekriženi Covid-19. Tim znakovima pedantni Irci točno limitiraju broj ljudi u autobusima, ovisno o tome koja je razina restrikcija na snazi. Gledajući uokolo shvatim da je tek svako drugo sjedalo slobodno. Ne stoji nitko.

Pročitavši ovo poglavlje koje sam napisao, onaj dio kako sam se stisnuo od neugode da ne začujem glas iza svojih leđa, sjetio sam se scene iz filma koji sam jučer gledao na Netflix-u. Prekrasnog filma koji me zdrmao kako već davno nijedan nije. Mula. Eastwood, ostarjeli uzgajivač cvijeća, u toj sceni izlazi iz jednog od onih restorana sa Srednjeg zapada, gdje se sjedi za šankom, jede kajgana s kobasicama ili neka pita, i pije kava u količini kao da je piva, a toči je konobarica s keceljom. Pričao je upravo s DEA agentom, u neravnopravnom razgovoru, jer je on znao da je agent agent, a agent nije znao da je upravo Eastwood mula, nosač koji je napravio pomutnju na tržištu kokaina, jer uspijeva prenijeti po nekoliko stotina kilograma kokaina u jednoj turi. I nakon što je Earl (tako mu je filmsko ime) odmaknuo već dvadesetak metara od izlaza, začuo je agentov poziv iza leđa. Sve ono što se vidi na Eastwood-ovom licu u tih nekoliko djelića vremenskog trenutka, prije nego se okrene, čarolija je glume. Na Earlovu sreću, i njegovo olakšanje, agent mu samo pruži termosicu kave koju je zaboravio u lokalu. Vjerojatno ću još ponešto napisati o ovom filmu, jer razumjet ćete, meni kao nonu koji piše iz Irske, bilo je vrlo lako uživjeti se u ulogu late bloomer-a. Izraz sam prvi puta čuo od Hane. Ima li što ljepše od situacije u kojoj neku stvar u životu prvi puta čuješ od svog djeteta. Promijenili ste uloge, sada ono uči tebe. A to istovremeno znači i da si svoju ulogu odigrao kako valja. Ako si pomogao svom djetetu da te nadraste. Jer krasna je slika koju je riječima oslikao Kahlil Gibran: „Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele… Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.

Gledam stalno u mobitel i pratim uživo kretanje autobusa i stanice koje prolazimo. Zanimljivo, ima ih 33, moj najdraži broj. Imam ga i u mail adresi i u broju hrvatskog mobitela. To me nekako umiruje, veseli, pojačava vjeru kako će biti dobro, da sam na pravom putu. Samo još trebam pogoditi stanicu na kojoj izlazim. Još uvijek je mrak vani. Problem je što ovako rano autobus ne stoji na svakoj stanici pa onda i najave koje pišu jureća slova na displeju ne prate stvarnu situaciju. Ili ih samo ja ne mogu pratiti. Prelazimo upravo ispod M50, najvažnije prometnice u Dublinu, zapravo auto-ceste – zaobilaznice, koja polukružno opasuje grad po njegovim rubnim dijelovima. I upravo smo prošli moju stanicu, shvatio sam prekasno. Zvonim. Upravo sam pridodao još nekih 500 metara više za hodanje do tvornice. Davno sam već zakasnio na posao, sad žurim nazad kuda sam već prošao, pokušavajući bar zakasniti što manje. Prelazim most, uzbrdo je, vučem ruksak na kotačima sa sobom, sjetivši se opet kolega iz kancelarije u bivšoj firmi, koliko su bili mudri s mojim oproštajnim poklonom i koliko mi je lakše tako nego da svoj stari ruksak nosim stalno na ramenima.

I onda mi na sredini mosta nešto jako zamiriše. Prvo pomislim, super, nemam koronu. A onda prepoznam miris koji postaje sve intenzivniji, to je miris kruha, kolača, pekare. Kakav sam nekad kao dečko znao osjetiti kad bi prolazili prugom pokraj pekare na Donjoj Vežici. Super, na dobrom sam putu, Google me dobro doveo, sad mi je to jasno i bez njega. Ali, dok se most spušta, a ja skrećem desno, prema industrijskoj zoni, gdje su hale poredane jedna do druge, miris nestaje, a Google mi pokazuje da sam stigao. Ali nigdje naziva firme koju tražim, razne zgrade i razni nazivi, na jednoj primjećujem i natpis „Sinergy House“. Hm, malo mi je taj pojam potrošen, puno se na njega vlasnici kapitala i menadžeri pozivaju, dok plaće miruju. No, opet, ta sinergija je stvarno osobita stvar. Cijeli univerzum počiva na matematičkim postulatima, stabilnost činjenice da su, u matematici, 2 plus 2 uvijek 4, temelj je na koji su nadograđene sve funkcije i integrali koji su doveli Apolo 11 na Mjesec. I razne slike na naše svakojake zaslone. A iskustvo me uči da sinergija stvarno postoji. I da dvoje zaista mogu više i bolje nego je njihov matematički, materijalni zbroj. Što onda čini razliku? Unutar materije ne mogu naći odgovor. Tamo ga nema, tamo je zbroj 4. Alternativa je nematerijalno. Duhovno. Duša. Duh. On je ta jedinica koja čini da četiri postane petica.

Već se znojim, uspuhan, u debeloj zimskoj jakni i ispod kape, više mi nije hladno u irskom jutro, nego postaje vruće. Vrijeme protječe, a ja idem gore dolje po industrijskoj zoni, od vrata do vrata, kao da sam u maškaranoj grupi za poklade. Ali nigdje se u nazivu ne spominje Foods. Na kraju odustajem, moram priznati svoju nemoć i javiti u agenciju kako nisam uspio naći firmu. Super start. Njemu ne bi dali ni ovce čuvati, kako kažu stari ljudi. Zvoni, nitko se ne javlja. Iako piše da je to hitan broj, za zvanje izvan radnog vremena. Držim mobitel u ruci, da ne prečujem poziv pa osjetim da je došla poruka. Gospođa kaže da je čula moju poruku koju sam ostavio na sekretarici i da će mi porukom poslati uskoro broj telefona odgovorne osobe iz firme. Kad već niste stavili u mail jučer, pomislim. Dobijem broj pa dobijem i Macieja i on me navede, konačno, malo naprijed, malo desno, do ispred staklenih vrata, iznad kojih piše „Sinergy House“. Samo to, imena firme nema. Laknulo mi je, nije do mene.

S mrežicom na glavi i još zatvarajući drukere na bijeloj slastičarskoj kuti, upao sam u pogon. Odmah s ulaza, zazvali su Alana: „Novi je došao“. Alan je stigao, pogledao me kratko, i prozborio: „Najbolje je da odmah kreneš, stavi rukavice i vadi ove modlice iz ovih kutija, slaži tu na plehove, pazi samo makni ove komadiće tijesta, i ovako, boom, boom, boom!“, kratko dodavši „Simply as that!“. Ok, može, potvrdim, a sjetio sam se i jedne druge krilatice, popularne u bivšoj firmi: „It’s not a rocket science!“. Fakat nije, ali sve to nekako ide brzo, prebrzo za mene. Ovo smo pretpostavljam završili službeno uvođenje u posao. I dok sam u svoj toj brzini pokušavao što brže navući svoje plave rukavice, više-manje bezuspješno, jer su mi ruke bile još vlažne od dezinficijensa, proletjelo mi je kroz glavu kako sam se slično ovako osjećao zadnji puta pred nekih 25 godina. Nakon što su me zvali kući da požurim ako želim stići na rođenje svog djeteta pa sam se sjurio autom iz Drage u grad. Samo sam tada što brže, a isto ovako sporo, pokušavao navući gamaše. Kad sam konačno ipak uletio u rađaonicu, pogledom potražih doktora i pitam: „A gdje da ja stanem?“ Doktor koji je već stajao kod Nivesinih nogu, digne glavu, pitajući me pogledom „Nećeš mi se rušiti ovdje, a?“ i kaže: „Jeste dobro? Stanite tamo iza, pridržite ženi glavu i samo je gurajte prema naprijed“. Stao sam iza i konačno dobio malo vremena sabrati se. Preko puta je, iza paravana, neka, rekao bi po glasu, mlađa žena, jaukala i počela zvati „Mamo, mamo moja!“ I jastuk je poletio kroz zrak, bačen preko paravana. Pomislio sam, sirota i čuo sestru, pogledala je kolegicu, i nakrivivši obrvu rekla joj potiho: „A kad se praskala sigurno nije mamu zvala!“ Hahaha, smiju se obje, diskretno. Oho, ovo je neka vesela ekipa, zaključim radosno.

10

POJEST ĆU SVE KOLAČIĆE. ILI MAKAR JEDAN.

Krenulo je skupljanje mog irskog iskustva. Posao sam sretno dobio spletom okolnosti, odmah drugi dan nakon što sam ga mogao tražiti. Zaista izvrstan start, situacija je sada mnogo lakša, kakva-takva sigurnost postoji. A posao su mi donijele tri stvari, koliko je meni dano dokučiti. Prvo, jedan mali irski kolačić, tradicionalni, božićni. Jer ga tvornica proizvodi unaprijed u velikim količinama pred blagdane i svake godine zaposli ekipu ljudi da to obave. Pred Božić ih onda pakira u ukrasne kutije i prodaje, po šest komada, s velikim natpisom „Hand made“. Vidio sam jedan ogledni primjerak na polici u pekarnici.

Drugo, pomogla je Rajkova preporuka kod našeg čovjeka u agenciji. Otvorila mi vrata, ubacila u igru. I treće, moje iskustvo malog od kužine iz konobe „Nebuloza“. Jer je ovo, samo naizgled nebulozno iskustvo, bilo centralni dio mog spomenutog radničkog životopisa. I nekom ipak upalo u oko. Dovelo me irsku pekarnicu. I tako sam stavio još jednu recku na moj zamišljeni tomahawk, za još jedan posao u životu koji sam radio. A radio sam ih zaista svakojakih. Ne znam bi li baš mogao konkurirati Bukowskom i njegovom Hanku Chinaskom po njihovom broju, davno sam čitao knjigu „Factotum“, u kojoj opisuje kakve je sve poslove u životu radio. I koliko je popio, dok nije radio. Ili je. I koliko žena zaveo. U svakom pogledu, iako smo bili u istom sportu, Hank je igrao za reprezentaciju, a ja u nižim ligama.

Prvi mi je posao našao Tata. Ljeto poslije osmog razreda. Ili, prvog srednje, nisam siguran. U „Čoki“ na Školjiću, skladištu mesa i suhomesnatih proizvoda. Pamtim kako mi je poslovođa, uvijek opasan bijelom mesarskom keceljom, dobacio u prolazu, prvih dana kad sam stigao: „Ajde mali, riješi onih par kutija parizera najprije!“. Krenuo sam do njih, stajale su ispred ulaza u veliki hladnjak, i u tih nekoliko koraka razmišljao što bi značilo „riješi parizere“, nije mi bilo jasno. No, kad sam otvorio prvu kutiju, pogledao unutra, pomislio sam: „Pa jasno, riješiti parizere može značiti samo odvesti ih van u baju“. Jer u kutiji su sve kobasice bile napadnute plijesni, prepoznatljiva narančasta boja omota parizera tek se tu i tamo nazirala, uglavnom je dominirala svijetlo plava boja. Stavio sam kutije na kolica i ponosno krenuo preko skladišta prema vratima, zadovoljan što sam tako mlad, a već samostalan u poslu. Ali negdje pred izlazom, zaustavi me poslovođin glas iza leđa: „Mali, jesi lud, di ćeš s tin parizerima?“. „Pa u smeće, gotovi su, za bacit’“, odgovorio sam, istovremeno i zbunjeno i samouvjereno. I dodao: „Nema im spasa.“. A poslovođa, s mnogo više iskustva od mene, sumirao je kratko: „Spasit’ ćeš ti njih sve. Do jednog!“. I objasni mi ovako E.R. postupak za parizersko plavilo: „Vidiš, donesi vode u kanti ‘amo, krpe su ti tu ispod sudopera i onda lijepo svaki parizer temeljito mokrom krpom obriši, makni to sranje, osuši papirom i bit će k’o novi!“

Nakon toga slijedili su razni poslovi preko Omladinske. Rano ujutro dolazilo se u Kružnu ulicu, preko puta Palach-a i čekalo u redu. Onda bi teti u kancelariji, iza staklene pregrade, telefon počeo zvoniti, javljali su joj se poslovi. Prozivala je vrstu posla i broj potrebnih omladinaca, a mi bi se prijavljivali redom kojim smo stigli. Svega je tu bilo. Pamtim seljenje dobrostojeće četveročlane obitelji u Marčeljevu Dragu, na četvrti kat. Prvi puta sam bio tamo, živio sam i odrastao na Vežici, kretao se po Sušaku, i u centru Grada, a odlazak u neko od novih naselja koja su nastajala na zapadu bila su tada mali izlet u nepoznato. Kažem dobrostojeće, jer je to bitno za količinu stvari koje su imali za preseliti. Pun kamion, i to ne onaj najmanji. A višnja na selidbenoj torti bila je termo peć od 5 kW, čudo tehnike. I čudo teško. Domaćini su pripremili dvije male drvene gredice, na koje smo stavili peć i onda smo je nas četvorica iz Kružne digli, i nosili kao ranjenika u partizanskim filmovima. A dvoje domaćina je savjetima upravljalo ovom našom mono kolonom koja se teškim koracima penjala uzbrdo. Jer, shvatio sam kasnije, bilo je isplativije i manje rizično za oštetiti peć, uzeti četiri mlada i jaka dečka, spremna na sve radi dnevnice, zamjenjive navečer za pivo i ulaznice, nego rastaviti peć u prizemlju i šamotne cigle elegantno iznijeti na zadnji kat zgrade.

Ubrzat ću ovdje, bez detalja i navesti samo nazive „pravih“ poslova, onih iz radne knjižice, da steknete uvid u paletu, a o detaljima neki drugi put, kad bude više vremena i kad bude vezano za neku novu priču: asistent radiotelegrafiste, noćni čuvar, pomoćni porezni inspektor, drugi pomoćnik na uzdužnom rezaču, radiotelegrafista, operater u nadzornom centru, voditelj prodaje (Alarm automatika, 1. put), administrator i logističar, voditelj komunikacija (Alarm automatika, 2. put), agent za prodaju nekretnina, vlasnik dječje igraonice „Križić-kružić“, specijalist nabave (Alarm automatika, 3. put), pomoćni slastičar. Taj mi je aktualan.

No, kad sam se, nakon prvog šoka, na najnovijem poslu pomalo snašao, uspio pogledati uokolo i počeo upoznavati s ljudima, pekarnica je izgubila irski predznak i postala pravi svijet u malom. Ako ne svijet, ono barem pola svijeta. Od nas 8 u timu, nema dvije osobe iz iste države. Donosi to mnoga pitanja i potiče na razmišljanje. Irci su potpuno otvoreni prema svijetu, drugim i drugačijim ljudima. Šarenilo koje se vidi na ulicama Dublina, slično je onome u Singaporeu, Londonu ili New Yorku. Čak i sada, kada je korona ispraznila ulice od turista. Je li takvo što moguće kod nas u Hrvatskoj? Koliko smo spremni i želimo li uopće dopustiti da ljudi dolaze odasvud u našu zemlju? U konačnici, je li to dobro ili loše za neku zemlju? Thomas, irski građevinski radnik kojeg sam upoznao u hostelu, misli da je to dobro, jer novi ljudi donose nove ideje i pomažu graditi njegovu zemlju. Uostalom, kaže, Irci su toliko mnogo iseljavali u prošlosti pa jako dobro razumiju nečiju želju da krene u potragu za boljim sutra. No, svakako je indikativno kako je jedini Irac među nama lider tima – Alen. Iva je Poljakinja, Marija iz Zapadne Afrike. Andrea iz Italije, Richard iz Nigerije, a Mani iz Konga. Remus je Rumunj. I Antony je iz Hrvatske. Odlučio sam u Irskoj koristiti englesku verziju mog krsnog imena Antun.

Drugoga dana sam se počeo detaljnije upoznavati s procesom nastajanja tog slatkog božićnog čuda. A upoznavao sam se i s ljudima, još uvijek su neki dolazili, a neki odlazili, tim se probirao na situ napornog industrijskog rada, što je znalo dovesti i do smiješnih situacija. Treći dan ujutro rekao sam Alenu da pišem blog o mom životu u Irskoj i pitao ga kako se zove kolač koji radimo, odgovorio je: „Minty Spices“. Makar sam ga ja tako razumio. Vrtio sam po glavi taj dan jesam li dobro razumio, možda ima metvice, nekih drugih začina, božićni su kolači, mirišljavi. Ali nekako mi nije leglo i zamolio sam da mi ime napiše na papirić, preduhitrivši njegov pokušaj da mi speluje naziv kolača. Spelovanje nisam nikad svladao kako valja, osobito mi od izvornog govornika ne bi bilo od velike pomoći da protrči kroz naziv, deset slova u tri sekunde. Na papiriću je pisalo „Mince Pies“. Ok, sad je jasnije ovo drugo, pite, ali što je mince pa što to nije mljeveno meso, kakav je to naziv? Ali jest, tako se kolač zove, vidio sam kasnije na netu, Mincemeat je naziv za mješavinu suhog voća i začina, koja se stoljećima koristi za punjenje kolača u božićno vrijeme. I baš sam ga želio probati. Jer ovdje se škart, a toga ima, kao i u svakoj industrijskoj proizvodnji, mora baciti u smeće. Ništa se ne jede u pekarnici, ništa se ne iznosi iz nje. Alen je veliki pobornik pravila i procedura. Za sada mi ostaje samo mirisati. Dobro, makar znam da nemam koronu.

Dok sam se mučio savladati rad na stroju kojeg zovemo „cooking machine“, a naravno, ništa se u njemu ne kuha, nego je prva karika u lancu kreiranja irskih pituljica, važe tijesto i ubitačno jednoličnim ritmom izbacuje 30 grama teške žetone tijesta, koje onda drugi radnik treba kružnim pokretima ruku po pultu formirati u kuglice, koje stavlja u aluminijske modlice i pakira u kutiije, primjetio sam da se Richard vratio s prve, 15-minutne pauze i zamijenio Andreu, koji je veselo odšetao na svoj zasluženi odmor. A ha, razmišljao sam, istovremeno dok je stroj svoje drukao, nije lako na ovom stroju, vidiš Richard je stavio i naočale, valjda su mu oči umorne. Pa sav je nekako umoran, što mu je, ne stiže sada ni pola koliko je stizao prije pauze? Richard se i dalje mučio, hrpa je bila pred njim sve veća pa sam se stvarno zabrinuo. Zaustavio sam stroj, prišao mu, pitavši ga „Richard, are you ok?“. A on me malo začuđeno, a malo ljutito pogledao i odgovorio: „I am not Richard, I am Mani!“. Iste visine, sličnih godina, iste puti, još s maskom preko lica i mrežicom na glavi, nažalost, nisam uočio razliku. Prvi puta susreo sam se s tim problemom još kao mladić od 19 godina na brodu, kad nisam razumio japanskog shipchandler-a koji nam je tumačio da su njemu svi bijelci jednaki.

11

DOK ŽIVIMO, I ONI ŽIVE S NAMA. U NAMA.

U Dublinu sam prvi puta za Svisvete. Zato ne mogu otići staviti cvijeće i zapaliti svijeću, kako jesam mnogih prošlih godina, dragima koji su otišli u Vječnost: majki i nonu Tonu u Dragu, noni Bianci i nonu Carlu na Kozalu, gdje bi posjetili i pranona Giorgia, barba Milivoja, tetu Vidu, Nedu i pok. gospođu Jurčić. U Dragi bi još obišli Miju, Željkove mamu i tatu i biž-nonića. Na Trsatu tetu Ljudmilu i barba Milodara, Jagodine i Mikijeve roditelje, a u Gorskom Kotaru, u Crnom Lugu Nivesinu obitelj – baku Ružu, majku Dragicu, Silvanu, barba Rudija i tetu Ivanku. Kod zajedničkog križa sjetio bih se onih do kojih ni tada nisam mogao: tatinog brata barba Maria, mamine sestre tete Zlate i bratića Boža iz Dalmacije i mog neprežaljenog desetara Mirse.

Najprije je otišao Tatin tata, nono Carlo. Zapravo ga se i ne sjećam, iako sam imao već 12 godina kad je otišao. Najbolje ga pamtim s crno bijelih fotografija, snimljenih na obiteljskom izletu u Zagrebački zoološki vrt, imao sam tada samo 4-5 godina, ali sam te fotografije godinama kasnije znao gledati. Rijetko smo se viđali. On bi svoje penzionerske dane provodio u kavani „Central“, čitajući novine i kasnije hraneći golubove. Mnogo je pušio i dobro pamtim samo njegove prste tamnožute od duhana. Zadnjih godina, pred odlazak, demencija je učinila svoje, znao bi odlutati pa bi ga tražili. Jednom je tako i pao, slomio kuk i više se nije oporavio. Pogreba se ne sjećam, ali sjećam se karmina, Tati je pozlilo, nije imao običaj piti pa su ga tada tuga, stres i alkohol slomili.

Malo za njim preminula je Mamina mama, koja se zvala Tonica, ali ja sam je zvao samo majka, kako je to običaj u dijelovima Primorja. Majku sam kao dijete volio najviše. Bez konkurencije. A kako i ne bi kad mi je kod nje bilo sve dozvoljeno. Kad sam bio jako mali, obožavao sam, pričaju stariji, vaditi lonce, tanjure i sav kuhinjski pribor iz ormarića na pod i igrati se njima. Primijetio sam da je i Noa u dobi nakon dvije godine to volio raditi. Ne znam da li su to geni ili i inače to dečki vole raditi. Jednom smo majka i ja bili sami doma pa sam uzeo batić za meso i njime lupkao po ladicama ormara. Kad se nono vratio i primijetio kako ladice izgledaju kao šnicli spremni za friganje, s utisnutim malenim kockastim ornamentima i intarzijama, „zazijal je na majku da ča je to!“, a majka je odgovorila da „se brižni mali tako lipo i veselo igral da ni imela srca ga prekinut’“. Kod nje sam prvi puta jeo leću, jedva me nagovorila, pekla je super kuglof i njoj bi nosili sve što je trebalo pokrpati, porubiti i zašiti, jer je bila šilica, a Mama nije znala s iglom i koncem. Od nje smo Sestra i ja dobili prvi patchwork, iako tada nisam znao da se to tako zove, od razno raznih krpa i krpica napravila nam je majka pokrivače za krevet, koji su me već kao dijete oduševili, a danas mislim da znam i zašto – bili su lijepih, svakojakih, a opet uklopljenih boja, obožavam boje, a stvoreni od ostataka, otpadaka, kojima je netko svojom idejom i radom udahnuo novi smisao, novu praktičnu primjenu, novu ljepotu. Na moju pak sramotu, takvu sam majku ja varao na kartama. Složio bi cijelo dijeljenje briškule unaprijed u špilu tako da sve briškule idu meni i onda je zvao da dođe igrati. Kad bi skuhala ili oprala što je imala i ulovila vremena pa sjela za stol, dočekao bi je riječima. „Majka, evo sad kad si došla, ja ću prvi dijeliti karte…“ pa bi požurio brzo njoj dati tri karte, sebi tri i okrenuo kartu koja određuje briškulu, da ona ne bi stigla presjeći špil (danas mislim da nije ni htjela). Ovaj ritual s majkom ponavljao sam svaki puta kad sam bio željan pobjede. S nonom sam ga pokušao samo jednom, odmah je reagirao: „No, no, mali, ki te to učil igrat’, daj prvo meni semo da prisičen!“ Pa ga više godinama nisam zvao na briškulu. Sve dok nisam dovoljno odrastao i shvatio da trebam igrati s njim, kako bih iz tih poraza naučio igru i kako bi mi ti porazi omogućili pobjedu u igri s ekipom. Majka je kosu uvijek imala složenu u punđu i samo sam je takvu znao. Zadnji puta kad sam je vidio u bolnici, dugačka joj je kosa bila raspletena, prošarana sijedim vlasima, a ona odsutna i ne više blaga, kakvu sam je jedino znao. I ostao sam dječje zbunjen, ne shvaćajući tada razloge njene promjene. Danas ih možda tek naslućujem, pretpostavljam. Jer majka je sama odlučila kada će otići.

Nona Bianca bila je vrlo sitna ženica stasom, ali vrlo snažna glasom, njena je bila zadnja u kući. Nije nikada u potpunosti savladala hrvatski pa su bratić i sestrična, koji su s njom živjeli, od nje naučili talijanski. Pamtim je kako nam kuha griz za večeru, u kuhinji koja je bila i dnevni boravak. Ako bi bili kod njih u nedjelju, sjećam se kako bi se lijepo obukla, u crni kostimić, crne lakirane cipele, uzela malu crnu lakiranu torbicu i uputila na misu, u obližnju crkvu na Kozali. Jedina je iz cijele obitelji išla u crkvu. U vrijeme pred naš pubertet, bratić je bio „crna ovca“ u obitelji, jer se svađao s nonom i nije ju „slušao“, dok sam ja, danas znam nerealno, pobirao lovorike kao “dobri bratić“. Jer jedno je bilo biti ljubazan i drag s nonom na sat-dva jedanput-dvaput na mjesec, a drugo iz dana u dan se pokušavati izboriti za malo slobode i neodgovornosti, toliko potrebne dječacima u toj dobi. Nona je kopnila polako, u svojoj sobi na kraju stana. Mnogo godina poslije, dok sam čitao „Mirise, zlato i tamjan“, nisam mogao pobjeći od slike koja je Madonu smjestila u sobu moje none i cijeli se roman, za mene, izdogađao u njoj. Iznad ulaza u sobu stajao je upečatljivi auto-portret njenog pokojnog oca Giorgia, slikara, vrlo osebujne pojave, s Dalijevskim brkovima, samo višestruko debljim. Obiteljska legenda govorila je kako je lubenice, trešnje i višnje jeo s košticama. Nona je otišla u za mene vrlo nezgodnom trenutku, niti petnaestak dana prije Mirsinog vjenčanja u Mostaru, na kojem sam mu trebao biti kum. U to su se vrijeme odlasci članova obitelji pratili službenim procesom žalovanja, koje je uključivalo gašenje televizora i radija u kući na određeno razdoblje, kao i odgađanje sudjelovanja članova obitelji na svih prigodama koje su imale zabavni karakter. Koliko će stvarno trajati ovo razdoblje obveznog tihog pijeteta određivala je glava obitelji. Zato sam, nakon što sam Mirsi javio da mu ne mogu biti kum, jer nisam uopće siguran hoću li na vjenčanje moći doći, što svjesno, iz računa, a što iz stvarne želje da pomognem, odlučio zakopati ratnu sjekiru s Tatom, koja je u to good bye teens vrijeme, stalno bila „krvava“, i učiniti sve da budem dobar u slijedeća dva tjedna. Dobar je, ukratko, značilo ne proturječiti. Rezultat je ovog mog nastojanja bio uspješan, i Tata se složio da mogu ići na Mirsovo vjenčanje, uz komentar: „Bio si mi dobar ove dane pa možeš ići.“ Nešto za nešto. Kao u biznisu. Ali, što ću, ne trebam suditi, nitko ne može sam prevladati svoja ograničenja. Jer ako smo u nečemu ograničeni, po definiciji, ne možemo sami izaći iz tog okvira. Ograničenja možemo prevladati samo otvarajući se promjeni, prepuštajući kormilo drugom, zapravo Prvom, onom koji nema ograničenja. Tako mislim upravo suprotno od onoga što Kekin pjeva: „Maknite dupe s mog sica“. Njegove ljubavne pjesme obožavam, neočekivane, inteligentne i originalne rime i vješto ocrtane emocije, u slike koje zrače. Ali oko pitanja volana se ne slažemo. No, danas razumijem i prihvaćam da Tata, kako se nije otvorio Duhu, ne može nadrasti sebe i ostaje zarobljen u svojim materijalnim zadatostima.

Najduže sam bio s nonom Tonom. S njim sam oduvijek volio biti, iako je bio snažan i dominantan. Rekli bi strog. A opet, s djecom je bio zapravo blag. Volio sam učiti od njega, prirodno, gledanjem, bio mi je uzor u mnogočemu. Do te mjere da sam za svoje kršteno ime odabrao njegovo, Antun. Kako se zove i svetac zaštitnik sušačke Drage, mjesta u kojem sam rođen i gdje sam se opet vratio živjeti nakon što smo se oženili. A sada, dok ležim na krevetu u hostelu „My place“ u Dublinu i razmišljam o onima bez kojih me ne bi bilo, učim se i kako je to kada to ime postaje moje prvo ime, ime kojim me zovu novi ljudi koje upoznajem, jer se tako predstavljam, u engleskoj varijanti, Antony. I to mi se sve više sviđa.

A na ulici je proslava Halloween-a u punom jeku, buka i glasovi dopiru u moju suterensku sobu. Mislim da ulicom prolazi kostimirana grupa i preko razglasa čujem voditelja kako čestita svima koji su se okupili. U pozadini je i prigodna pjesma, song iz filma „Ghostbusters“. Sve po značaju koji stanovnici grada pridaju ovom danu podsjeća na naše maškare i nedjeljnu povorku na riječkom karnevalu. Sjetih se i današnjeg razgovora s Andreom u tvornici. Kad sam komentirao da Irci u mnogočemu imitiraju Amerikance pa su tako uvezli i njihov Halloween i od njega napravili spektakl, naučio me kako je zapravo bilo obrnuto, Irci su ga „izmislili“ i izvezli preko Atlantika, u valovima izbjeglica koje su emigrirale bježeći od velike gladi, i koje su sa sobom ponijele i svoje običaje i tradicionalna slavlja. A sada im Amerika prodaje ono što su joj oni poklonili.

Na Internetu pronalazim meni zanimljive podatke kako se spomen na mučenike, zajednički različitim crkvama, počeo slaviti od 4. stoljeća. Prvi tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni su najprije u Antiohiji i to u nedjelju nakon Duhova. Ovaj običaj opisuje i sveti Ivan Zlatousti u 5. stoljeću, a do danas se zadržao u istočnim pravoslavnim crkvama. Papa Grgur III. je u 8. stoljeću, na zahtjev irskih monaha. premjestio ovaj blagdan na 1. studenoga, kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom »Samhain«, koji je označavao kraj ljeta i početak Nove godine. I dan danas Irci 1. siječnju, kalendarskom početku nove godine generalno ne pridaju poseban značaj, mnoge trgovine su tada čak i otvorene, a ovdje je taj dan uopće proglašen crvenim u kalendaru tek 1974. godine.

12

DAJ NONU ‘UKICU

Nono Tone je otišao u 77 godini. Da se njega pitalo, živio bi još barem toliko. Volio je život, bio je najčešće vedar, ponekad ljut ili zabrinut, ali nikada tužan, depresivan. Nosio se sa životom kako je najbolje znao, odgovorno, borio se uvijek, rješavao probleme na koje je mogao utjecati. Jer neke probleme u životu jednostavno nećemo moći riješiti, trebat ćemo ih prihvatiti. Smrt je kralj takvih problema. A neki će se pak riješiti sami od sebe, bez našeg angažmana. No, većinu ćemo moći svladati samo ako se angažiramo i s njima suočimo pa uložimo trud, fizički, mentalni ili duhovni, kako bi pronašli rješenje. Problem s problemima je da kada nam se ukažu na putu ne znamo kojoj od ove tri kategorije pripadaju. I zato svaki treba a priori staviti u kategoriju onih koji traže da im se posvetimo. A ako se koji onda putem sam riješi ili shvatimo da se njim ne možemo i ne trebamo boriti, bude nam, barem za trenutak, malo lakše.

Mnogo kasnije čitao sam razmišljanje kako postoje četiri vrste ljudi, prema tome kako se nose s problemima. Neki ljudi generiraju probleme. Drugi se na probleme vječno žale, a treći od njih bježe, skrivaju se. Na primjer, nojevi. Izviđači u šumi. Svi oni koji nisu uspjeli sazrjeti, koju su zbog nekog razloga zaustavili svoj osobni razvitak, zakopali svoj talent. Nisu dohvatili jesen svog života, jesen koja donosi plodove i mudrost promišljenog iskustva. Jer upravo je odnos prema problemima lakmus papir nečije zrelosti. Četvrti su tako odrasli, oni koji traže rješenja. Naravno, tada kao dijete nisam razmišljao o ovome, ali sam se osjećao dobro uz nona. Djeca ne uče ušima, nego očima. Drugim riječima, ne odgajamo djecu onime što im govorimo, već onime što činimo. Djeca su najsjajniji i najgenijalniji imitatori. A onda se, začeto u toj imitaciji, nekim čudom stvara kreacija, i dijete čini nešto novo, svoje i originalno. Kao što je Vincent svoje zanatsko slikarsko umijeće istesao kopirajući stare flamanske realiste. Dok u jednom trenutku nije okrenuo novi list, i točkicama oslikao svoje platno žutim poljima i crnim vranama. Zato jao si ga roditelju koji jedno govori, a drugo čini.

Rodio se u Žminju, u Istri. Htio je pobjeći u Jugoslaviju, da ne mora služiti u talijanskoj, Mussolinijevoj vojsci, ali su ga uhvatili i za kaznu poslali u vojni logor na Sardiniju. Kazna se pokazala kao dvostruki blagoslov. Prvi puta kada su ga oslobodili „Amerikani“ 1943. godine pa je kod njih naučio voziti kamion, što mu je onda postala i profesija. Drugi puta, kao i mnogim našim Istrijanima i Primorcima u 80-tim godinama prošlog stoljeća, kada je dobio talijansku mirovinu. I sve zaostatke od rata do tada, što je iznosilo nekih 30-tak milijuna ondašnjih talijanskih lira. Vrlo lijepi iznos, od kojeg su neki kupovali nove aute ili započinjali vlastiti biznis. Nono ga je podijelio na 4 dijela, svojim dvjema kćerima, drugoj ženi i nešto ostavio sebi za sigurnost. Tako sam i ja dobio 3 milijuna lira, koji nisam nigdje mudro uložio, nego u kratkom roku potrošio. U tim sam godinama bio vrlo nezreo.

Od ranog djetinjstva volio sam ići kod majke i nona u Dragu. Berbe grožđa bile su uvijek pravi doživljaj, a osobito njegovo gaženje na kraju, u velikoj bačvi. Za ovu sam zadaću godinama bio ja zadužen, jer me zabavljala. Nono bi dan ranije pripremio bačve, oprao ih „u tri vode“, kako me je učio i oko rupe pri dnu bačve, u koju se kasnije uvijala pipa, stavio bodljikavo grmlje šparožine, koje je služilo kao prvi filter kod otakanja mladog vina. Pišući sada o tome kako se pere sve vezano uz spremanje i odlaganje vina, sjetih se davno pročitanog intervjua s narodnim tribunom Jožom Pankretićem, koji je govorio o ljubavi i poštovanju koje seljak gaji i njeguje prema zemlji, do te mjere da bi se muškarac, svaki puta kada k zemlji ide, jednako kao da k svojoj ženi ide, trebao najprije vodom oprati i jedino čist k njima ići. Jer obje rađaju, a to je za veliko poštivanje. Takav je ruralni džentlmen starog kova bio i moj nono pa su me uvijek jedan na drugog podsjećali.

Kada smo se oženili, vratio sam se u Dragu i živjeli smo na katu, a on se sa svojom drugom ženom, tetom Milkom povukao u prizemlje. Napravio nam je mjesta i primio u svoju kuću. Jedini uvjet bio je da stavimo tepison u naš stan, jer u staroj kući, bez betonske ploče, gdje su drveni podovi pričvršćeni direktno na nosive grede, izolacija je jako slaba i stanari u prizemlju zaista imaju osjećaj da im ovi odozgora skaču po glavi. Jako je volio Hanu, koja je bila znatiželjno i aktivno dijete pa bi nam rekao da je „mića pametneja od vas dva“. Znao je prepoznati „kvalitetan štof“, još u pelenama. Kada bi išao ujutro prvi u dućan, zadrugu kako ju je on zvao (jer mi se tada još nismo rano budili, kao danas), iz „privata“ bi doviknuo: „Van rabi donest črni kruh?“ Hana bi istrčala na verandu i onda bi joj on kroz pergolu vinove loze, između listova, pružio ruku, govoreći „Daj nonu ‘ukicu“. Kada bi Hana vidjela njegovu ruku koja je izvirila, spustila bi se na koljena i ispod ograde mu pružala ruku da je dohvati.

Učio sam od njega mnoge stvari, gledajući ga kako ih radi. Zašto ti trebaju odvjetnici u životu. On bi rekao „Bil san jutros kod a’vokata.“ Njegov se zvao Zmaj Defilipis i imao je ured na Korzu. Što su to katastar i gruntovnica, a koja je razlika između posjedovnog i vlasničkog lista. Iako je cijeli život radio kao „šofer u Autoprometu“ nikada nije imao svoj auto. Onda sam ga znao ja ponekad voziti na Sušak ili kod doktorice. Rekao bi: „Zami damižanu, remo va Istravino po malvaziju!“. Volio je glazbu i ples, osobito roženice, mih i balun. Teta Zlata nije uzela svoj stari plastični crveni gramofon i brdo singlica zabavne glazbe u Dalmaciju, nego je ostao meni u nasljeđe. Odnekud se stvorila i jedna s dvije istrijanske narodne pjesme, koje je nono znao pa bi pitao da mu ih stavim i onda bi ih pjevao. A jednom je i otplesao cijeli balun na njih, govoreći mi kako je, kad je bio mlad, bilo važno dobro plesati, jer su djevojke voljele dečke koji dobro plešu. I na našem vjenčanju, već dobro u sedamdesetima, nekoliko puta je izašao na podij zaplesati. Volio sam gledati i slušati nona u plesu i glazbi, ali samu glazbu nisam razumio, osjećao, bila mi je daleka. Kasnije sam pročitao zanimljivu priču Livia Morosina kako je balun zapravo verzija hip-hopa, oba se plešu na ulici, a i ritam im je isti, mjera je 90-100, što je ritam koraka.

Draška pak doktorica Ljiljana produžila mu je život za mnogo godina, on je to znao i bio joj je zahvalan. Jer dok je još pušio, otišao je kod nje na pregled (ja ga se ne sjećam s cigaretom, ali obitelj priča kako je dok je vozio pušio po tri kutije na dan, jeo bi juhu i pušio, a kada bi krenuo na put noću od nekoliko stotina kilometara, zapalio bi cigaretu šibicama pri polasku, a onda na putu samo palio jednu na drugu). Kada je ušao u ordinaciju, nešto se našalio, a ona mu je ozbiljno rekla neka sjedne, da su došli nalazi. „Dobro, i kakovi su nalazi? Je to bronkitis?“, pitao je. A ona mu kratko odgovorila: „3 mjeseca.“ „Ča tri miseca?“, zbunjeno će on. A ona nastavi: „Možda šest, ako budeš imao sreće.“ „Ne razumin.“ Kaže nono, iako je vjerojatno već naslućivao gdje priča vodi. I doktorica poentira: „Toliko ćeš Tone još živjeti ako se ne ostaviš cigareta!“ Uspjela je tako doktorica u svom naumu, nono se jako preplašio, ostavio cigareta nabavivši nekakve tablete za odvikavanje iz Njemačke od kojih bi mu bilo jako mučno ako bi zapalio cigaretu, što je u početku još ponekad znao učiniti. Ali on je tablete uporno pio i tako je uspio.

Nažalost, iako je poživio dosta lijepih godina „u penziji“, nije na kraju uspio pobjeći od zloćudne bolesti, koja je napala njegova pluća i onda se proširila cijelim tijelom. Mučio se jako, pričala mi je Mama, bio je krupan čovjek, još uvijek zapravo u snazi, a bolest je razarala pluća pa bi znao šetati po sobi, u bolovima i krvavo kašljati. Želio sam znati je li nono pitao za mene, u zadnjim svojim danima na Zemlji. Rekla je da se ne sjeća, pitao je za tetu Zlatu i Boža, koji su živjeli u Dalmaciji i koje je rijetko viđao, i uvijek imao osjećaj da je njima manje pružio nego nama koji smo živjeli u Rijeci. Bio sam svjestan, onda ne tako jasno kao sada, ali naslućivao sam da sam nona jako razočarao jednom svojom neodgovornošću i da nije mogao to preboljeti. Dogovorili smo kako ću ga voziti u Istru, ne znam više zašto. Ali trebali smo krenuti rano ujutro. Nisam došao u dogovoreno vrijeme (zaspao sam) pa se popeo na verandu ispred našeg stana i pozvonio. Probudio sam se, a on mi je na vratima rekao kako je skuhao kavu, neka dođem popiti i zapaliti pa idemo. Bez ljutnje. Mislim da su nam prijatelji bili noć prije, popio sam dosta, popušio cijelu kutiju, jedva sam gledao pa sam se vratio samo još malo u krevet, mislio sam. I opet zaspao. Kada je drugi puta morao doći pozvoniti i probuditi me, jednostavno mu nije bilo jasno kako sam se tako mogao ponijeti. U mnogim sličnim situacijama u životu, kada sam bio u napasti da se slično ponesem i zanemarim obvezu koja me čeka, pomisao kako me on sada gleda i vidi jasno, dala bi mi snage da ustanem i krenem. Da ga ne razočaram ponovo.

A kako me nije bilo za vrijeme nonove brze i tragične bolesti, ostao mi je zauvijek u sjećanju onakav kakav je uvijek bio, vedar i sabran, psihički čvrst i stabilan, Tone stijena. Štoviše, zadnje mi je sjećanje na njega zapravo naš prvi i jedini pravi razgovor dvoje ravnopravnih muškaraca, a ne više samo djeda i unuka, neposredno pred moj odlazak na brod. Iako smo takve razgovore mi dečki u „kompi“ svakodnevno vodili, razgovarati tako s njim jako me iznenadilo, zbunilo i na njega tada još, nažalost, nisam bio spreman, ne sa njim. Ali danas mi je drago da smo makar jedan takav razgovor imali, prije nego je otišao. Išli smo u Istru, po drva. U njegovu šumu kod Savičente. Prijevoz kamionom do Rijeke dobio je od svoje stare firme gratis. Drva su naš čekala složena na rubu šume, podijeljena u dvije hrpe, lijepo složena na metar. Kako je običaj u Istri, jedna pripada vlasniku, druga pilarima, koji su drva pripremili. Vozač i ja smo ukrcali naša drva, 7-8 metara, a braća Zonta, pilari, svoja na prikolicu, koju je vukao traktor. Pa smo pošli kod njih na pršut i čašu-dvije vina, nazdraviti dobro obavljenom poslu.

Na povratku je tako, nakon cijelog dana rada i dobrog ručka porasla atmosfera. Osobito je naš vozač bio raspoložen pričati o svojim iskustvima s djevojkama, sve dok u jednom trenutku više nije bilo nikakve autocenzure i krenuo se u detalje hvaliti što je radio prošlog ljeta na Silbi s nekom Njemicom, na noćnom kupanju. Kako sam sjedio u sredini, tada sam ga cimnuo laktom, i skrenuvši pogledom na desno prema nonu, rekao nešto kao: „Pa ne morate baš ići u detalje!“ A nono se nasmijao od srca i odgovorio mi: „Pušćaj ga mali, neka poveda. Ča ti ne voliš malo pred spavanje poškakljat ženu dole po dlakicami? Ja da!“