Stigao je utorak. Danas počinjem raditi. Kreće se rano, od sedam. Proučio sam rutu na Google Maps. Linija 151, 11,5 km, 57 minuta vožnje (nije malo). Stanica mi je tek 300 metara od hostela, ispred kolodvora Connolly. Besplatan App kaže da prvi bus kreće u 6 iz Docklandsa. Trebao bi proći kroz centar nakon 6-7 minuta, uskačem u njega i nastavljam prema Foxboroughu. Budim se vrlo rano od kada sam u Irskoj, oko 5, bez sata. Pa mi nije bio problem biti u 10 do 6 na stanici. Za svaki slučaj. još Još je mrkli mrak. Nema ljudi. Nema ni autobusa. Do 6 i 15 ništa se nije događalo. Onda počinju pristizati ljudi. Ali ne i autobusi. Super, evo busa, konačno, vidim ga stiže. Ali kad se približio, vidim i broj, 27. Nije moj. Opet čekanje i u 6 i 36 konačno stiže. Stavio sam masku, ali jučer sam zaboravio usitniti novac, 5 EUR-a je najmanja novčanica koju imam. A u dablinskim busovima nema vraćanja ostatka. Ubaciš novac u škrabicu (baš tako nekako izgleda, samo metalna, s uskim prorezom) i kažeš vozaču dokle ideš, a on pogleda što si ubacio i izda ti kartu. Teško mi je dati toliko samo za jednu vožnju, obećajem u sebi samom sebi i Gospodinu da ovo neće postati pravilo i kako ću definitivno kupiti Leap karticu, sad kad sam dNext Generation Ticketing' Could Replace The Leap Card… But Not Until 2027obio posao pa se ubacim u desnu kolonu, onu gdje je automat za validiranje Leap kartice (te koju još nemam), pozdravim vozača „Good morning“ (mislim, manje sam sumnjiv tako) i prođem uz validator, pogladim ga, on ostane nijem, a ja nastavim dalje. I malo se usučem, strepeći hoću li čuti vozačev glas „Sir!“. Na moju sreću, i vozač je ostao nijem. Sjednem s olakšanjem na zadnje sjedalo u prizemlju, u kutu, ako dođe kontrola da me bude manje sram, u zraku shvativši da mogu sjesti samo na prazna sjedala, na kojima nije veliki znak, prekriženi Covid-19. Tim znakovima pedantni Irci točno limitiraju broj ljudi u autobusima, ovisno o tome koja je razina restrikcija na snazi. Gledajući uokolo shvatim da je tek svako drugo sjedalo slobodno. Ne stoji nitko.

Pročitavši ovo poglavlje koje sam napisao, onaj dio kako sam se stisnuo od neugode da ne začujem glas iza svojih leđa, sjetio sam se scene iz filma koji sam jučer gledao na Netflix-u. Prekrasnog filma koji me zdrmao kako već davno nijedan nije. Mula. Eastwood, ostarjeli uzgajivač cvijeća, u toj sceni izlazi iz jednog od onih restorana sa Srednjeg zapada, gdje se sjedi za šankom, jede kajgana s kobasicama ili neka pita, i pije kava u količini kao da je pivaClint Eastwood Runs From Bradley Cooper in Powerful First Trailer for 'The  Mule' | Entertainment Tonight, a toči je konobarica s keceljom. Pričao je upravo s DEA agentom, u neravnopravnom razgovoru, jer je on znao da je agent agent, a agent nije znao da je upravo Eastwood mula, nosač koji je napravio pomutnju na tržištu kokaina, jer uspijeva prenijeti po nekoliko stotina kilograma kokaina u jednoj turi. I nakon što je Earl (tako mu je filmsko ime) odmaknuo već dvadesetak metara od izlaza, začuo je agentov poziv iza leđa. Sve ono što se vidi na Eastwood-ovom licu u tih nekoliko djelića vremenskog trenutka, prije nego se okrene, čarolija je glume. Na Earlovu sreću, i njegovo olakšanje, agent mu samo pruži termosicu kave koju je zaboravio u lokalu. Vjerojatno ću još ponešto napisati o ovom filmu, jer razumjet ćete, meni kao nonu koji piše iz Irske, bilo je vrlo lako uživjeti se u ulogu late bloomer-a. Izraz sam prvi puta čuo od Hane. Ima li što ljepše od situacije u kojoj neku stvar u životu prvi puta čuješ od svog djeteta. Promijenili ste uloge, sada ono uči tebe. A to istovremeno znači i da si svoju ulogu odigrao kako valja. Ako si pomogao svom djetetu da te nadraste. Jer krasna je slika koju je riječima oslikao Kahlil Gibran: „Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele… Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.

Gledam stalno u mobitel i pratim uživo kretanje autobusa i stanice koje prolazimo. Zanimljivo, ima ih 33, moj najdraži broj. Imam ga i u mail adresi i u broju hrvatskog mobitela. To me nekako umiruje, veseli, pojačava vjeru kako će biti dobro, da sam na pravom putu. Samo još trebam pogoditi stanicu na kojoj izlazim. Još uvijek je mrak vani. Problem je što ovako rano autobus ne stoji na svakoj stanici pa onda i najave koje pišu jureća slova na displeju ne prate stvarnu situaciju. Ili ih samo ja ne mogu pratiti. Prelazimo upravo ispod M50, najvažnije prometnice u Dublinu, zapravo auto-ceste – zaobilaznice, koja polukružno opasuje grad po njegovim rubnim dijelovima. I upravo smo prošli moju stanicu, shvatio sam prekasno. Zvonim. Upravo sam pridodao još nekih 500 metara više za hodanje do tvornice. Davno sam već zakasnio na posao, sad žurim nazad kuda sam već prošao, pokušavajući bar zakasniti što manje. Prelazim most, uzbrdo je, vučem ruksak na kotačima sa sobom, sjetivši se opet kolega iz kancelarije u bivšoj firmi, koliko su bili mudri s mojim oproštajnim poklonom i koliko mi je lakše tako nego da svoj stari ruksak nosim stalno na ramenima.

I onda mi na sredini mosta nešto jako zamiriše. Prvo pomislim, super, nemam koronu. A onda prepoznam miris koji postaje sve intenzivniji, to je miris kruha, kolača, pekare. Kakav sam nekad kao dečko znao osjetiti kad bi prolazili prugom pokraj pekare na Donjoj Vežici. Super, na dobrom sam putu, Google me dobro doveo, sad mi je to jasno i bez njega. Ali, dok se most spušta, a ja skrećem desno, prema industrijskoj zoni, gdje su hale poredane jedna do druge, miris nestaje, a Google mi pokazuje da sam stigao. Ali nigdje naziva firme koju tražim, razne zgrade i razni nazivi, na jednoj primjećujem i natpis „Sinergy House“. Hm, malo mi je taj pojam potrošen, puno se na njega vlasnici kapitala i menadžeri pozivaju, dok plaće miruju. No, opet, ta sinergija je stvarno osobita stvar. Cijeli univerzum počiva na matematičkim postulatima, stabilnost činjenice da su, u matematici, 2 plus 2 uvijek 4, temelj je na koji su nadograđene sve funkcije i integrali koji su doveli Apolo 11 na Mjesec. I razne slike na naše svakojake zaslone. A iskustvo me uči da sinergija stvarno postoji. I da dvoje zaista mogu više i bolje nego je njihov matematički, materijalni zbroj. Što onda čini razliku? Unutar materije ne mogu naći odgovor. Tamo ga nema, tamo je zbroj 4. Alternativa je nematerijalno. Duhovno. Duša. Duh. On je ta jedinica koja čini da četiri postane petica.

Već se znojim, uspuhan, u debeloj zimskoj jakni i ispod kape, više mi nije hladno u irskom jutro, nego postaje vruće. Vrijeme protječe, a ja idem gore dolje po industrijskoj zoni, od vrata do vrata, kao da sam u maškaranoj grupi za poklade. Ali nigdje se u nazivu ne spominje Foods. Na kraju odustajem, moram priznati svoju nemoć i javiti u agenciju kako nisam uspio naći firmu. Super start. Njemu ne bi dali ni ovce čuvati, kako kažu stari ljudi. Zvoni, nitko se ne javlja. Iako piše da je to hitan broj, za zvanje izvan radnog vremena. Držim mobitel u ruci, da ne prečujem poziv pa osjetim da je došla poruka. Gospođa kaže da je čula moju poruku koju sam ostavio na sekretarici i da će mi porukom poslati uskoro broj telefona odgovorne osobe iz firme. Kad već niste stavili u mail jučer, pomislim. Dobijem broj pa dobijem i Macieja i on me navede, konačno, malo naprijed, malo desno, do ispred staklenih vrata, iznad kojih piše „Sinergy House“. Samo to, imena firme nema. Laknulo mi je, nije do mene.

S mrežicom na glavi i još zatvarajući drukere na bijeloj slastičarskoj kuti, upao sam u pogon. Odmah s ulaza, zazvali su Alana: „Novi je došao“. Alan je stigao, pogledao me kratko, i prozborio: „Najbolje je da odmah kreneš, stavi rukavice i vadi ove modlice iz ovih kutija, slaži tu na plehove, pazi samo makni ove komadiće tijesta, i ovako, boom, boom, boom!“, kratko dodavši „Simply as that!“. Ok, može, potvrdim, a sjetio sam se i jedne druge krilatice, popularne u bivšoj firmi: „It’s not a rocket science!“. Fakat nije, ali sve to nekako ide brzo, prebrzo za mene. Ovo smo pretpostavljam završili službeno uvođenje u posao. I dok sam u svoj toj brzini pokušavao što brže navući svoje plave rukavice, više-manje bezuspješno, jer su mi ruke bile još vlažne od dezinficijensa, proletjelo mi je kroz glavu kako sam se slično ovako osjećao zadnji puta pred nekih 25 godina. Nakon što su me zvali kući da požurim ako želim stići na rođenje svog djeteta pa sam se sjurio autom iz Drage u grad. Samo sam tada što brže, a isto ovako sporo, pokušavao navući gamaše. Kad sam konačno ipak uletio u rađaonicu, pogledom potražih doktora i pitam: „A gdje da ja stanem?“ Doktor koji je već stajao kod Nivesinih nogu, digne glavu, pitajući me pogledom „Nećeš mi se rušiti ovdje, a?“ i kaže: „Jeste dobro? Stanite tamo iza, pridržite ženi glavu i samo je gurajte prema naprijed“. Stao sam iza i konačno dobio malo vremena sabrati se. Preko puta je, iza paravana, neka, rekao bi po glasu, mlađa žena, jaukala i počela zvati „Mamo, mamo moja!“ I jastuk je poletio kroz zrak, bačen preko paravana. Pomislio sam, sirota i čuo sestru, pogledala je kolegicu, i nakrivivši obrvu rekla joj potiho: „A kad se praskala sigurno nije mamu zvala!“ Hahaha, smiju se obje, diskretno. Oho, ovo je neka vesela ekipa, zaključim radosno.