SVE SVOJE SA SOBOM NOSIM

Omnia Mea Mecum Porto.

 

 

13

RJEŠENJE JE SAMO JEDNOM MJESEČNO

O nonovoj bolesti znao sam samo iz priča, jer sam bio na brodu dok je on odlazio. Ali i tako se snažno urezala u moje sjećanje i odigrala glavnu ulogu u mojoj odluci o prestanku pušenja. Godinama sam se pokušavao ostaviti cigareta. Prestao sam pušiti barem trideset puta u životu. Najdulje je apstinencija trajala 8 mjeseci. Najkraće, valjda 8 minuta. Kada bi bacio kutiju u kantu, a onda nečime iznerviran, sjeo u auto i otišao na Vežicu kupiti novu.

Znali su me u obitelji uspoređivati s nonom, što mi je uvijek imponiralo, ali i plašilo pa sam želio prevenirati razvitak bolesti. Osjećao sam, znao, u molitvi mi je bilo dano, da moram prestati pušiti. Jednostavno postoje tijela koja su sazdana od takvog materijala da se sa štetnim tvarima dobro nose. I ona koja to ne mogu. Neki ljudi pušeći dožive duboku starost, a neki mladi obole, iako nisu nikad zapalili. Tako je pušenje zapravo varijanta ruskog ruleta. Metak ne mora nikad opaliti, ali i može. Ako prestaneš pušiti, samo si izvadio jedan metak iz bubnja. Ne riskiraš kao De Niro u „Lovcu na jelene“ pa ih još i dodaješ. Njemu je dodavanje metaka zapravo povećavalo šansu preživljavanja, meni je pak oduzimalo. Igram dalje, jer živim, i smrt me svakako čeka. Opasnosti se nikada ne mogu riješiti dokraja. Ali sam matematički povećao svoju šansu da živim dulje. Kako je to bio predmet moje žudnje, moj konačni cilj, ispunjeno i dugo bivanje, morao sam u tu borbu. Što ranije, to bolje. Zapaliti zadnju cigaretu.

I prvu sam cigaretu, kao i zadnju, zapalio u Dragi. Bio sam treći ili četvrti osnovne, na ljetnim praznicima. Filter 57, slovenski. Radničku cigaretu. Radničku, jer su za razliku od svih ostalih, ove u mekoj kutiji bile pakirane naopako, okrenute „naglavačke“, s filterom prema dnu kutije. Navodno, kako radnici, kada bi ih vadili prljavim rukama, ne bi zaprljali filter, već tijelo cigarete. Dobio sam je od Dube ili Miljenka, oni su tada već bili tinejdžeri, i bio sam si važan u njihovom društvu. Sjećam se tog specifičnog okusa dima i nikotina, okusa koji se kod pušača vrlo brzo izgubi, već nakon par popušenih cigareta. Mogu ga se sjećati i oni koji su prestajali pušiti na nekoliko mjeseci ili godina pa opet zapalili cigaretu – to je onaj puni okus prvih dimova cigarete. Velika je muka ostaviti se pušenja, jer se nikotin veže na nikotinske receptore u mozgu, otpušta se dopamin i tako stvara karakteristični osjećaj snažne ugode pa se čovjek lako navikne i vrlo brzo postane ovisan. Što bi rekli u staroj reklami za Walter Wolf: „S cigaretom nisi sam“.

Jedino te strah, strah za zdravlje i život, može dovoljno motivirati da se toj ugodi othrvaš. Razumijem svakog koji ne može, jer i sam sam jedva u tome uspio. Nakon 30 godina pušenja, jer „za pravo“ sam krenuo u osmom razredu, s mekim Winstonom. Sastajali bi se u parku na ondašnjoj zadnjoj stanici sedmice, sjedili na klupici, zezali, pričali, pušili. I tako iz dana u dan. Bilo je to naše prvo mjesto okupljanja, kvartovska pozicija na kojoj smo se nalazili, manje-više uvijek ista muška ekipa, „kompa“, kako smo onda sami sebe zvali. A cure su dolazile i odlazile. Osim onih koje su ostale da nam postanu jednom žene. U tom parku dobio sam i jedini šamar u životu od Tate. Taman je u park došao Damir i prepričavao kako su ga „starci“ ulovili s cigaretama, našli ih u jakni, pravi pretres je bio. Sad je u kazni, ne smije van dva tjedna, može samo pola sata, dok prošeta psa. Pa je upravo iskoristio to vrijeme i došao u park s psom, što mu nije bio običaj, samo da nam ispriča što se dogodilo. „Pao“ je, jer je jedan prijatelj „propjevao“. I svom tati priznao da jest pušio, kad ga je ulovio omirisavši mu prste, jer ih je zaboravio namazati pelinom ili narančinom korom, kako bi obično činio pred ulazak u kuću. Ali je u naletu svog pokajanja, da si napravi malo „zraka“, rekao ocu kako on istina puši, ali da nije on tako loš, jer da Damir radi to i još mnogo gore. Otac mu je bio spartanski karakter, nalik očevima iz dva američka romana gdje se u naslovu spominje raž – Lovcu i Šunki- Zato nam kasnije nije bilo čudno da je tada rekao i više nego je trebao. Svatko bi na njegovu mjestu. Pod takvim pritiskom „puknuo“, kako danas mladi kažu.

Zapravo je prijateljev tata nazvao Damirovog telefonom, a Damir nam je, svojim duhovitim stilom, kao i obično, scenu prepričao na način kako je on saznavao detalje priznanja slušajući komentare svog oca, kome je tlak kroz razgovor sve više rastao: „Dobra večer. Da, ja sam Damirov tata. Hm, hm, kažete puši moj Damir. Pa eto, to su te godine, možda je probao koji puta, znate, dečki se prave važni. A da, kažete i da pije? Žestoko, votku, gin? E da , nije to dobro, slažem se, rano je još za takav alkohol. Molim, što kažete da i to nije sve? Pa što još može biti? Ma nemojte, kažete Vaš sin Vam je sve ispričao! To radi? Damire, dolazi simo sine, kakvo to ljepilo snifaš!?“

Dok smo se mi tako smijali Damirovom prepričavanju, veselo i drsko potežući dimove konzumirali slobodu da činimo što nam se brani, u park je odnekud ušetao, zapravo stvorio se odjednom pokraj naše klupice na dnu stepenica, nikad prije i nikad poslije, kao iz mađioničarevog šešira, moj Tata i opalio mi šamar, rekli bi „zidarski“. Vjerojatno je nešto i rekao, ali ne sjećam se više što. A ja sam ga, koliko god bio povrijeđen, osobito što je to bilo tako javno, pred tada najvažnijim ljudima u mom životu, zapravo razumio i stavivši se za tren u njegove cipele, nisam mu to uistinu bio ni zamjerio.

Na prvom skijanju na Krvavcu (od četiri na koja smo zajedno kao društvo išli), u prvom razredu srednje, cigaretu smo inaugurirali u svaki trenutak dana. Nikola je prvi oduševljeno zavikao u kupaonici i pozvao nas da svi dođemo vidjeti – napunio je kadu vodom, zavalio se u nju i zapalio cigaretu. Apsolutno originalni doživljaj, svima do tada nepoznat i nemoguć. Pušili smo u discu, na žičari, uz kavu, nakon jela, stalno. Jer nikog nije bilo da to vidi i javi „starcima“. Počeli smo pušiti i po školi, u wc-ima, na malim i velikim odmorima. Na izletima na zadnjim sjedalima u autobusima. Neki su prešli na „Opatiju“, crnu cigaretu, neki na „Partner“. Iris je pušila „HB“. Oni koji su voljeli jače varijante pušili su „Drinu“, bez filtera. Otkrivali smo čari motanja duhana, najprije „Samson“, a onda „Drum“. Samo rizle i duhan. Mašinice za motanje su došle kasnije. Važan element, uz cigarete, bile su još uvijek tada šibice. Drvene ili parafinske. Pitalo se: „Imaš vatre?“. Pazili smo da se jednom šibicom upale samo dvije cigarete, treća bi bila loša sreća. Običaj je bio sveprisutan pa nas je zanimalo odakle potječe. U off-line vremenu takve informacije nisu bile dostupne „na klik“. Netko je ipak saznao da, navodno, običaj potječe iz Prvog svjetskog rata i vremena rovovskih bitaka. Na prvoj cigareti snajperist iz suprotna rova bio bi uzbunjen, na drugoj bi nanišanio, na trećoj pucao. Zato treća, ovdje, nije bila sreća. Pa su stigli plastični upaljači. A onda je svatko nekako uspio nabaviti svoj prvi „Zippo“. Najprije samo onaj osnovni, srebrni. Kasnije smo imali i zlatne, gravirane, s raznim logotipima.

Originalne, američke cigarete bilo je tada, početkom 80-tih, vrlo teško nabaviti. Svakako je trebalo pronaći neki „poseban“ izvor, bio to pomorac, gastarbajter ili privatni poduzetnik. Visoko rangirani članovi SK su ga isto imali, ali s njima nismo bili u kontaktu. Izvor koji smo mi našli bio je, sigurno, najoriginalniji mogući, nisam ni od kog čuo da ga je koristio. Naravno, kao i sve u životu što nije pošteno stečeno, ni ovaj nije mogao trajati vječno. Tko se sjetio načina, ne sjećam se. Ali uspjeli smo cigarete „nabavljati“ od Sanjinovog tate. Koji je obično imao šteku-dvije u svom baru. A način je bio minuciozan – žiletom otvoriti celofansko pakiranje šteke pa njenog kartona i onda izvaditi kutije i s njima ponoviti isti proces. Iz svake kutije uzeli bi onda po dvije cigarete, da se ne primijeti pa cijelu proceduru ponovili unazad, polijepili i vratili šteku u bar. Veliku smo energiju i strpljenje ulagali za tih 7 minuta užitka. „Klapalo“ je ovo neko vrijeme, na nekoliko smo se tuluma nauživali tog toliko željenog „star&stripes“ nikotinskog dima. Bruka je pukla kad je Sanjinov tata jednu od tih „olakšanih“ šteka poklonio svom kardiologu, kako je to još uvijek onda bio običaj, a ovaj ga je, otkrivši kako je bio zakinut, u jednom većem društvu, kroz smijeh prozvao da štedi gdje ne bi trebao.

Nedostatak cigareta svoju bi kulminaciju obično imao na kraju tuluma, oko 3-4 ujutro, kada bi nakon cijele noći i mnogo popijenog pića, skuhali nešto na brzinu, gladni kao vukovi, neku kajganu ili samo narezali šunke, i onda utvrdili da nitko više nema cigareta. Opcije drugstore na Školjiću ili 0-24 kiosk na Žabici nisu još postojale. Tako nam je preostajalo jedino „vratiti film unazad“ i iz kante za smeće izvući i skupiti sve one dopola ili makar ne baš do kraja popušene cigarete od te večeri i smotati si makar po jednu recycled cigaretu, ne iz prosvjećenosti nego iz teške nužde. Osobito bi se tada veselili ako bi na tulumu bila i koja cura koja je pušila samo zato jer i frendice puše. Tada bi, uz radost i smijeh, nalazili u kanti i prave „kapitalce“, ugašene već nakon par dimova.

Tek odlazak na brod omogućio mi je potpuni prijelaz na taj sanjani, crveni, tvrdi Marlboro. A propos crveni Marlboro, još je malo kronološki rano za priče s mojih pomorskih putovanja, ali sjetih se događaja kad smo prolazili Sueski kanal pa da ispričam. Znalo se kako je brodu za siguran prolaz Sueza, uz dobru „makinu“ i „čiste“ papire, još važnije da barba ima spremno 30-tak šteka tog originalnog Marlbora, kao univerzalno prihvaćene valute za zadovoljavanje apetita razno-raznih „vlasti“, koje na brod dolaze prije, ali i za vrijeme samog prolaza. To su svakojaki inspektori, požarni, sanitarni, za sigurnost pa doktori, carina, policija, piloti i zvaničnici svih fela. Otišlo je taj puta barbi i više nego je računao, ponestalo je Marlbora, a tek smo ulazili u kanal pa je odlučio pokušati iskoristiti nekih 10-tak šteka domaćeg Dunhilla, u tvrdom pakiranju, reprezentativnog izgleda, računao je da će biti dostojna zamjena neprikosnovenoj valuti svih svjetskih „gledanja kroz prste“.

Sam kanal i nije neko čudo od ljepote i tehnike (za razliku od, recimo, Panamskog, sa svojim sustavom ustava i prirodnim, egzotičnim jezerom u njega ukomponiranim), zapravo samo jedan veliki prolaz kroz pustinju s obje strane. Kao da ga je prokopalo neko jako veliko dijete, s kanticom i lopaticom. Na ulazu se formira konvoj, u kojem onda brodovi voze kroz njega u nizu, jedan za drugim. Sve se zapravo radi pod „manovrom“, uz pomoć remorkera, kao kad se brod ulazi vezati u luku. Tako su i nama prišla dva remorkera, svaki sa svoje strane, ispred nas brodovi, iza nas brodovi. Naši mornari bacaju lancane (brodske konope) na remorkere, njihovi mornari ih prihvaćaju i vuku, ali čuju se i povici s njihove strane: „Cigarettes! Two cartons!“ Netko s remorkera dovikuje i: „Marlboro, Marlboro!“ Chief baca dvije šteke Dunhilla koje mu je barba dao, da ih pokuša progurati. Dolje na remorkeru kupe šteke koje su pale na palubu i onda vidimo kako nešto viču jedan drugom pa se okupe, dogovaraju, jedan viče „No Marlboro, no canal!“, bacaju Dunhill nazad na naš brod i krenu odvezivati naše lancane, s namjerom da nas otpuste. Da li su samo prijetili ili bi je stvarno bacili nazad u more, chief nije htio riskirati saznati odgovor pa je otrčao u nadgrađe i po kabinama od posade na brzinu skupio četiri šteke Marlbora, koje su bačene na remorkere i konačno nam je potvrđeno sigurno mjesto u konvoju, koji je svojim ritmom mirno plovio prema jugu i Crvenom moru.

Tada sam, nakon jednog pijanstva na plaži u Venezueli i popušene dvije kutije tijekom večeri, s 19 godina prvi puta u životu prestao pušiti. Na 3 dana. Slijedio je povratak u domovinu i zagrebački Filter 160, u mekanoj kutiji boje starog zlata (tvrdi je krajem 70-tih pušila Mama), kojeg mi je Nives slala u vojsku u Aleksinac (već je radila u vrtiću i imala svoju plaću), gdje ga nije bilo za kupiti pa kad bi šteka stigla, podijelio bih je s Igorom iz Zagreba, jednim od rijetkih Hrvata u kasarni, koji ga je isto volio.

Odlazak ponovo na brod. Još se pušilo i u avionima. Famozno pitanje na check-in-u: „Smoking or no smoking seat, please?“ Skandinavski „SAS“ prvi uvodi zabranu pušenja na svojim interkontinentalnim letovima krajem 80-tih. Pa bi manje-više svaki pomorac radije pristao na 5 sati dulju rutu „KLM-om“ ili „Lufthanse-om“ nego letio mrskim „SAS-om“. Eksperimentiranje. Uz „Marlboro“ i „Winston“, „Camel“, „Lucky Strike“ i ponekad neke mentolke. Nakon povratka s broda, vratio sam se našim cigaretama, najprije „Croatia“ pa plavi Walter, i onda prešao na bijeli, kako je svijest o štetnosti pušenja sazrjela. Dok konačno, u jednoj molitvi, nisam došao do rješenja koje mi je omogućilo da uspijem u svojoj borbi i zauvijek se riješim cigareta.

Imao sam pola kutije, 10 cigareta. Ubuduće ću od njih pušiti po jednu cigaretu na mjesec. Valjda me previše opterećivalo kako prestati znači više nikad ne zapaliti. Zato mi je trebala ta jedna, koja me čeka drugi mjesec. Prvih nekoliko mjeseci jedva bih dočekao prvi dan u mjesecu, samo da mogu zapaliti. Onda sam nekoliko mjeseci namjerno odgađao, tamo negdje do 5-tog u mjesecu, kako bi mi gušt bio još veći. A onda me nekako gušt počeo prolaziti. Prolazila je i kvaliteta cigareta, koje su se nakon sedam mjeseci osušile. Osmi mjesec sam zapalio i više nisam. Ostale su dvije cigarete, sa žuto-svijetlosmeđim flekama po sebi, u kutiji. Jedno vrijeme sam ih čuvao kao dokaz moje pobjede, a onda i njih bacio. Vjerujem zauvijek.

 

 

 

14

KLJUČ ZA USPJEH? ONAJ OD BALKONA.

Bubi me nedavno podsjetio kako je Stole jednom rekao: “Sale ima problem, njemu su svi predmeti u školi jednako dobro išli.“ I bio je u pravu. Sjećam se kako smo u osmom razredu pisali zadaćnicu iz hrvatskog s temom „Kojim zanimanjem se želiš baviti u životu“. Svi su napisali nešto, manje ili više. Ja nisam baš ništa. Predao sam profesorici Ivošević prazan papir, samo je naslov bio na njemu. Bila je naučena od mene na svakojake „vragolije“ pa je i ovo smatrala mojom provokacijom i skretanjem pažnje na sebe. A zapravo, nisam napisao ništa, jer jednostavno nisam znao što bih napisao.

Zanimljivo, u svom prvom i jedinom intervjuu koji sam dao u životu, tamo negdje daleke ’72. godine, imao sam već vrlo jasan stav što želim biti u životu. Ali se putem taj fokus izgubio. Tko zna, možda se sada ponovo vraća. Bilo je prednovogodišnje vrijeme, trenutak kad se u socijalizmu govorilo o djeci pa je „Novi list“ odlučio objaviti razgovor s polaznicima vrtića „Bosiljka Rakić“ na Bulevardu. Odgojiteljice su odabrale jednu djevojčicu i mene, kao valjda, najbrbljavije u to vrijeme. Novinarka je sjela s nama za stol u hodniku i postavljala nam razna pitanja. Mislim da je imala mali magnetofon pred sobom, ali možda sam tu sliku nesvjesno naknadno ubacio u sjećanje, kako bi priča djelovala ozbiljnije i profesionalnije. Rekao sam novinarki kako sam od životinja uživo vidio mačku, psa i konja. Zaboravio sam tada svoj posjet ZOO-vrtu u Maksimiru, gdje sam vidio lava, tigra i slona, podsjetili su me kasnije Mama i Tata. Na pitanje „Što je za mene rat?“, odgovorio sam kako je to za mene malo rat, malo mir (Tolstojev roman bio je mamina omiljena knjiga. A na završno pitanje „Što ću biti kada odrastem?“, jasno sam odgovorio: „Novinal. Da mi ne odleže mašina p’st ili luku u tvolnici.“ Naravno, nisam tada znao da je novinarska profesija jedna od najstresnijih, komentirala je Nina kada bih prepričavao ovu anegdotu. U tim prepričavanjima ne bih zaboravio spomenuti kako je intervju izašao na dvije trećine stranice, zajedno s mojom slikom u pregačici, dok nešto crtam, a da je preostalu trećinu stranice dobio članak o Tesli.

Kroz osnovnu školu, osobito niže razrede, bio sam hiperaktivno dijete, uvijek tamo gdje su neke nevolje. Počelo je odmah u prvom razredu. Tko zna čime potaknut, jednom sam se za vrijeme sata dignuo, prošetao do prozora i podigao veliku ručku u njegovom desnom kutu, povikavši: „Pogledajte novi način za otvaranje prozora!“ Bio je to onaj zaista veliki prozor, dvostruki, dimenzija možda i metar i pol s metar i pol. Kako je prozor već bio otvoren na „V-e“, ispao je iz ležišta i pao mi na glavu. Srećom. Jer sam oduvijek imao jako veliku i tvrdu glavu. Tako sam sada stajao zbunjen unutar okvira prozora, oko mene je bio krug od nazubljenih komada stakla, ali glavi nije bilo ništa.

Kad sam dobio zaušnjake, još u vrtiću, vodili su me kod doktorice u dječji dispanzer na Sušaku. Ušao sam u čekaonicu, a kad je sestra izašla da nas primi, rekla je: „Ajme, ovo još u životu nisam vidjela, kako je dijete otečeno!“. Mislila je, valjda, da je sav taj volumen glave od bolesti. Jer sam bio kao E.T. „Brzo, brzo, stavite ga ovdje u sobu dok ne dođe doktorica, da se druga djeca ne zaraze“, rekla je sestra panično protrčavši kroz čekaonicu. Tako sam sjedio sam, izoliran, dok nije stigla doktorica. A onda dva tjedna morao mirovati kod kuće i nositi tamno-plavi šal omotan oko glave, iako je bio kolovoz.

No, pak na nesreću, mali prst lijeve ruke ostao mi je pritisnut između štoka i okvira prozora. Bilo je i krvi. Na još veću nesreću, komadić stakla je odletio zrakom i Igora jako posjekao u podnožju palca. Tu je bilo još i više krvi. Razrednica Zorka Matić, kojoj smo bili posljednja generacija pred mirovinu, organizirala je prijevoz, ne sjećam se kako ni s kime, ali osvanuli smo u sušačkoj bolnici. Pamtim one stepenice na ulazu u staru zgradu bolnice, u sjećanju su mi velike, ogromne, kao da su iz „Prohujalo s vihorom“. Sve nam, naravno, kad smo djeca, izgleda mnogo veće. Tako to onda i zapamtimo. Nisu me, na primjer, nikada do kraja uspjeli uvjeriti da u Lipicama, s nekih 5 godina, nisam jahao pravog, velikog konja nego ponija. Jer se jasno sjećam kako su mi trebali pomoći da se na njega uspnem, a onda sam, jašući ga, gledao s visoka na hipodromsku stazu, uživljen da sam Winnetou. Uvijek sam navijao za Indijance u kaubojskim filmovima. Problem je bio jedino kad bi u filmu glumio John Wayne. Kako navijati protiv njega. A poni je već bio star, tako su mi rekli pa nije baš jurio po stazi, nego je lagano kaskao, dok ga je vodič poticao uzicom da se ipak kreće prema naprijed. Jedino bi pred kraj kruga malo živnuo, ugledavši štalu, nadajući se kako je „jurnjava“ gotova i da će se moći vratiti svojoj zobi i sijenu. No, kad bi prošli vrata staje, shvatio bi, kako trka još nije gotova, ide novi krug pa bi ponovo usporio.

Igor je ušao prvi na šivanje, njegova rana bila je dublja. Mi smo ostali sjediti u čekaonici i ja sam se rasplakao. Učiteljica Zorka me tješila: „Znam da te boli i da si se prepao Saša, ali ne brini, bit će sve u redu.“ „Drugarice, ne brinem se ja za sebe, nego kako će se Mama i Tata prepasti kad čuju što mi se dogodilo“, odgovorio sam. Iz sale se čulo kako Igor viče i plače, šivanje na tom dijelu ruke jako je bolno. Saznao sam kasnije. A ja sam se mislio: „Ajme meni, kako će me to boljeti.“ Bojao sam se odmalena muškaraca u bijelim kutama, doktora, mesara, čak i brijača, kod kojeg me Tata vodio. No, kad sam ušao u salu, nije me dočekao doktor, nego je prema meni krenula prelijepa sestra, čija je uniforma bila kombinacija svijetlo plave i bijele boje, pogledala me, sagnula se i pogladila po kosi pa upitala: „Maleni, ti ćeš sigurno sada biti hrabar?“ „Hoću“, odgovorio sam nekako skupivši snagu. Tako od cijelog tog strašnog šivanja nisam osjetio ništa. Jer je ona sjedila pokraj mene, držala me za zdravu ruku, pričala neke priče, a ja sam gledao opčinjen u nju, dok je doktor radio svoje.

U cijeloj toj gužvi u školi, kad smo mi otišli u bolnicu, netko je Zokiju i Smoli dao moju torbu i krvavu kutu da ih odnesu mojoj kući, jer smo sva trojica živjeli u prvom kineskom zidu, D1, odmah do škole. Mobitela još nije bilo i vijesti se nisu mogle brzo prenijeti. Jednom sam pročitao da je trebalo dvanaest dana da u London stigne vijest o početku Francuske revolucije. Zaista začudno, kada gledam iz perspektive kako se danas sve informacije prenose globalno praktički u trenu. A kako će tek fantastičan uvid u svoje djetinjstvo, u svoj život uopće, a zapravo u same sebe i svoj razvitak, imati ljudi koji su danas mala djeca i čiji se svaki korak dokumentira, pohranjuje, objavljuje. Snimaju se ne samo fotografije nego i video filmovi i svatko će moći pratiti razvoj svoje osobnosti kroz pokret, govor, smijeh. Količina informacija koja se danas bilježi zaista je ogromna, a i dalje stalno raste. Ja pak od svojih predaka imam tek poneku fotografiju. A bilo bi zaista „fora“ imati mogućnost danas neke scene iz djetinjstva i mladosti pogledati zabilježene kao video klipiće. Kada su pozvonili na vrata stana (tada nije bilo parlafona na ulaznim vratima, u svaku se zgradu ulazilo slobodno i čudili bi se u Trstu kako su svi njihovi ulazi zatvoreni), otvorila im je Mama, uz komentar: „Djeco, dobar dan, a gdje je Saša?“. Na to je Zoki konstatirao: „Njemu je staklo palo na glavu, drugarica je njega i Igora odvela u bolnicu, a ovo su nam rekli da odnesemo vama.“ i pružio joj moju torbu, dok je Smola pridodao krvavu kutu. Na to je Mama uspjela samo reći, dok se rušila u nesvijest: „Serđo, dijete nam je nastradalo!“

U višim razredima osnovne stvari se nisu bitno promijenile – ocjene su do sedmog razreda bile sve odlične, ali vladanje je bilo samo dobro. Štoviše, u sedmom i osmom razredu bio sam jedini učenik u školi čije se ime na kraju polugodišta i cijele godine na razglasu čitalo dva puta. Prvi puta u nizu primjerenih učenika, koji bi počinjao najavom: „Pohvalom Nastavničkog vijeća zbog odličnog uspjeha pohvaljuju se slijedeći učenici…“ No, moje se ime čitalo i drugi puta, u nizu koji bi se najavio drugačijim uvodom: „Opomenom Razrednog vijeća kažnjavaju se zbog neopravdanih sati slijedeći učenici…“ i to me, tada, jako zabavljalo. U sedmom razredu više ni sve ocjene nisu bile odlične. Gradivo je naraslo, stigli su novi predmeti i više se nije sve moglo naučiti na satu. Nikakvih radnih navika nisam još imao, a i predmet su mog interesa tada bile zapravo samo tri stvari: prijatelji, košarka i cure. U to vrijeme, tim redom.

Trebalo je potražiti drugi način kako zadržati ocjene od daljnjeg slobodnog pada. Odgovor je stigao u vidu republičkih kontrolnih. Bili su to ispiti znanja najviše razine, koji su najznačajnije utjecali na konačnu ocjenu, a pisali su se obično samo jednom ili najviše dva puta u polugodištu. Kako im samo ime kaže, bili su isti za sve škole u Hrvatskoj. A najvažnije, za sve škole u Rijeci, gdje je svatko imao nekog prijatelja, s izviđača, iz obitelji ili druženja na granici između dva kvarta. Kvaka je bila u tome što su se ti kontrolni ponavljali generacijama pa, iako smo ih za vrijeme testa dobivali i iz njih čitali pitanja, odgovore nismo pisali na njih, na njihov žućkasti papir, poput recikliranog, nego na posebnu stranicu trgovačkog papira, kojeg bi nam profesorice podijelile zajedno s njima.

Zašto je bilo važno imati nekog poznatog iz druge škole i to da se na ispite nije direktno pisalo? Zbog različitog rasporeda sati i različitog tempa predavanja, uvijek bi neka škola i neki razred pisali test ranije. Kao da se danas matura u Gradu razvuče na tjedan-dva. Bilo je važno samo dobro komunicirati i izmjenjivati međusobno rješenja, nešto za nešto. Mi vama danas kemiju, vi nama sutra zemljopis. Nekako smo najbolju suradnju imali sa Sandrom, koja je živjela u crvenom neboderu, kraj robne kuće „Gornja Vežica“, koja je, iz ne sjećam se kojeg razloga, išla u školu na Donjoj Vežici. Razmjena je ovdje bila uhodana, stabilna i kvalitetna, donijela nam je puno dobrih ocjena. Ne nužno odličnih. Jer da se cijeli sustav ne bi urušio, bilo je važno držati ga u realnim okvirima. Što je značilo, ako si dio tima, imaš pravo sudjelovati, ali samo do ocjene koja je dogovorena na neformalnom vijeću. Otprilike, ako imaš jedinicu, rješenja podesiš za dvojku, eventualno slabu trojku. Ali ne za više. Četvorku mogu dobiti samo oni koji već imaju trojku, a za peticu trebaš imati pokriće da si je već ranije dobio. Sustav je funkcionirao odlično, kao švicarski sat, na zadovoljstvo svih uključenih.

Drugi važan uvjet bez kojeg se ne bi moglo, bila je ta činjenica pisanja kontrolnog na listu običnog papira. Ovo je omogućavalo da prije ispita (obično kod mene doma, jer sam živio odmah do škole), možeš napisati sva rješenja na papir, s točno onoliko grešaka koje ti osiguravaju željenu ocjenu, uredno ga potpisati i spremiti u torbu. A onda za vrijeme samog ispita pisati po papiru dobivenom od profesorice što te volja, glumiti kako se mučiš i trudiš rješavati zadatke, risati, brisati, sve dok pred kraj sata ne uloviš pravi trenutak i izvedeš brzi i što manje primjetan „Gospodinov“ (u ekipi su bili većinom dečki) ili „Damin“ (no, bile su i neke cure, „frendice“, kojima smo vjerovali) gambit – papir po kojem si švrljao pod kontrolnim gurneš ispod stola ili u džep kute, a iz torbe izvučeš na stol „asa iz rukava“, siguran prolaz.

Vrhunac u idejnom i organizacijskom smislu ova je naša aktivnost dosegla u akciji kodnog naziva „ključ Yadretovog balkona“. Nisam spomenuo, a važno je za priču, kako je osim tiskanih ispita namijenjenih učenicima, postojala i formatom manja verzija za profesore, koja je uključivala sve odgovore određenog testa. Zemljopis u osmom razredu nije više bio lagan. Pitanje je moglo biti o poljoprivredi oko Kumanova, industriji u Velenju ili klimi u Aleksincu, na primjer. Mnogo informacija, previše, je trebalo pozapamtiti. Bio je četvrtak, radili smo s profesoricom posljednje pripreme i provjere na satu za veliki republički ispit, koji smo pisali slijedeći utorak. I nada se javila u trenutku, Kairos je pretrčao preko razreda i trebalo ga je uloviti za čuperak – shvatili smo da profesorica odlaže svoj primjerak rješenja testa, obje grupe A i B (uvijek su bile dvije verzije testa, da se oteža prepisivanje pod satom), u ormarić na dnu razreda, kojeg je onda zaključala. Postalo nam je jasno, treba nam ključ. Ali koji? U potrazi za odgovorom, sutra smo u školu donijeli od kuće sve moguće ključeve koji su izgledom bili nalik onom koji smo za trenutak ugledali pa bi mogli odgovarati. I bingo! Balkonski ključ bio je naša ulaznica. No, tek je dio problema bio riješen. Jer razredi su se zaključavali pod velikim odmorom. U par minuta vremena malog odmora nije bilo vremena prepisati sve odgovore. Smartphone još nije bio izmišljen. Trebali smo smisliti plan izvan okvira.

Pomogao mi je potencijal izviđača – partizanskog kurira. Subotom smo u školi imali izviđačke sastanke, na kojima bi vježbali razna “vještarstva“, poput topografije i orijentacije u prostoru (poznavanje karata, rukovanje kompasom, crtanje itinerera, skica), signalizacije, prve pomoći, vezanja čvorova, brzinskog podizanje i rušenja šatora… Postojala su i natjecanja, više razina njih, sve do saveznih, kako se tada govorilo. Izmislio sam tako pokriće – trebaju nam karte za vježbanje orijentacije. Realno nam školske karte nisu mogle koristiti, jer se orijentacija radila s vojnim, specijalnim kartama malog mjerila, ali je prošlo, Pedagogica mi je dala ključ kabineta zemljopisa da u njemu održimo subotnji sastanak našeg voda.

Na sastanak je tajno stiglo i nekoliko pridruženih članova. Jer smo odlučili kako ćemo naš „uspjeh“ podijeliti sa svim drugim razredima naše generacije – u školi ih je bilo od A do D, mi smo bili B. Ušli smo u učionicu, jedan je ostao na vratima „čuvati stražu“, a mi smo nahrupili prema ormariću. Ključ nije zakazao, ušli smo i rješenja su konačno bila u našim rukama. Onda smo uredno posjedali u klupe, netko je čitao rješenja, a ostali, predstavnici svakog razreda, su ih zapisivali. Rješenja su vraćena u ormarić, koji je zaključan. Kao da se ništa nije dogodilo. I zaista, profesorica nije ništa primijetila, pisali smo test, zamijenili odgovore pod satom i vjerovali da će sve proći dobro. Ali nije. Kozmička pravda uplela je prste i naučila nas kako nema prečaca do uspjeha. Svi smo mogli naučiti tada kako su u laži, ipak, kratke noge, a zločin se, na kraju, ne isplati.

 

 

 

15.

PO-GLE-DAJ-TE SE-MA-FOR! PO-GLE-DAJ-TE SE-MA-FOR!

Jednostavno, odale su nas emocije, kako to često u životu biva. Dvije prijateljice prerano su, čim su izašle iz kabineta zemljopisa, još na hodniku, izvadile rješenja i komentirale kako su napisale ovo pitanje, a kako ono. Nažalost, put ih je vodio pokraj kabineta profesorice Karabegović, koja je predavala povijest i bila strah i trepet cijele škole. Čula je njihov razgovor, brzo povezala o čemu se radi, pitavši samo: „Tko vam je to dao?“ Njoj nisi mogao ne odgovoriti kad bi te nešto pitala pa im nikada nismo zamjerili što su otkrile sva imena. Ali profesorica je, koliko god stroga, ipak bila „krvava ispod kože“, štoviše, ako si bio na njenoj „bijeloj listi“ simpatija, štošta ti je bilo dozvoljeno, što drugima nije. Zato je duplo teže bilo onima na „crnoj listi“, s koje si teško silazio jednom kad bi na nju stigao. Kako sam ljubavlju za povijest, pobjedama na nekim međuškolskim natjecanjima i pjevanjem himne „Internacionale“ na satu (učili smo je na izviđačima pa sam znao cijeli tekst, ali glasa tada, kao ni nikada poslije, nisam imao pa se „ekipa“ godinama kasnije smijala oponašajući moje interpretativne sposobnosti savjesnog omladinca), bio visoko na njenoj listi, pri vrhu, cijeli slučaj je „zataškan po liniji“, a kazne su bile simbolične.

Je li zbog toga što smo tek malo dobili „po prstima“ ili zato što smo bili buntovni i hrabri, kao što gotovo svi mladi jesu, nastavili smo uskoro „po starom“. Ali ovaj puta opreznije, ograničili smo broj ljudi s kojima smo dijelili rješenja samo na naš razred. No, iznenadilo nas je kada su dvije prijateljice iz razreda sakrile od nas kako imaju rješenja za mali kontrolni iz kemije. Povrijeđeni, čekali smo trenutak za osvetu. I prilika se ukazala, veliki polugodišnji ispit iz fizike prepisivali smo u mojoj kuhinji prije škole, ne sjećam se gdje smo ga nabavili, ali bio je „vruća roba“, nitko drugi ga nije imao. Smijali smo se unaprijed zlobno, odlučni da ga curama nećemo dati. Sve je prošlo po šabloni, tiho, ispod stola, na stol. I bez priče po hodnicima. A kad je profesor Mošić podijelio ispravljene kontrolne, stigao je taj slatki trenutak, onaj trenutak kada je Cico mogao podići svoj test s upisanom četvorkom, prema naše dvije odlikašice, koje su svojim trudom uspjele stići tek do prolazne ocjene i zamahao njime govoreći: „Pogledajte semafor! Pogledajte semafor!“

Vesela je bila i zgoda kod profesorice kemije Kutleše. Bila je ona onaj tip profesora predobre osobnosti za školu, osobito za osmaše. Nije imala nikakav autoritet nad nama, a mi smo mislili kako nam je kod nje sve dozvoljeno. No, kemija nije bila laka. Osobito ne za nas „kampanjce“. Zato smo uložili „veliki trud“ kako bi si osigurali dobre ocjene. Nabavili smo pred pismeni ispit sve moguće varijante koje su postojale „na tržištu“ – republički test, A i B grupu, sve primjerke njenih testova od ove i prošlih generacija, sve u svemu, imali smo ispod klupa spremno 5 ili 6 varijanti. NNNI, kako se onda govorilo. Ništa nas nesmije iznenaditi. „Dobar dan djeco, kako znate, danas pišemo završni test. Kemija će vam trebati u srednjoj školi i zato sam se potrudila napisati za vas potpuno nove testove, kako bi zaista mogli procijeniti kakvo je vaše znanje prije nego odete iz naše škole…“ Pričala je draga profesorica i dalje, ali ja je više nisam čuo. Bio je ovo potpuno neočekivani razvoj događaja, varijanta za koju nisam imao rješenje ispod stola. A tijekom sata shvatio sam kako rješenje nisam imao ni u glavi. Čitao sam pitanja, ponešto je bilo poznato, sličilo je na ono što sam prepisivao kod kuće, ali samo sličilo. Predao sam na kraju sata poluispunjeni test, ne očekujući prolaznu ocjenu. A onda, kad već nisam mogao zabljesnuti trudom i znanjem, pokušao sam skečem. Izvadio sam sve ispite ispod klupe i odnio ih profesorici, govoreći: „Pa kako ste nas tako mogla prevariti, evo danima sam prepisivao, imam sve grupe, i republički i Vaš od prošle godine, baš sve, a Vi izmislila novi kontrolni!“. Draga i dobra profesorica gledala je u mene pa u sve te testove na njenom stolu, listala ih malo i onda rekla: „Saša, koliko si ti toga prepisao, bravo, sigurno si nešto i naučio. Evo, upisat ću ti četvorku makar u zalaganje.“

Linija manjeg otpora bila je tada moj omiljeni put. Dugo sam si vremena to zamjerao, a onda sam i sebi i svima nama tada takvima oprostio. Nisam u to vrijeme mogao drugačije. Malo ih je, uopće, bilo koji su mogli i to ih je usmjerilo na puteve uspjeha u životu. Do kojeg se dolazi prvenstveno radom, onime što ćemo mi sami dodati onome što smo dobili rođenjem i odgojem. A opet, sve je to isprepleteno, jedno izvire iz drugog i onda povratnom vezom opet utječe na ono iz čega je proizašlo. Više rada donosi više rezultata, a to opet stvara nove motivacije. Što smo dobili rođenjem, a što odgojem, osobito u prvih nekoliko godina života, teško je razabrati. No, svakako, oni koji su već u osnovnoj školi cijenili vrijednost rada, naučili su to gledajući svoje roditelje. Bili pozitivno motivirani da i sami pokušaju, čine, istražuju.

Nisam tada još znao ni za biblijsku priču o talentima, nju sam otkrio mnogo kasnije. Zanimljivo kako je upravo ona dala riječ za potencijalnu vještinu dobivenu na dar, kao poklon, ne našom zaslugom nego milošću Prirode ili Boga, kako tko vidi, iako je izvorno označavala materijalnu vrijednost. Bila je to vrlo velika vrijednost, najveća mjerna jedinica kod Grka, oko 26 kilograma. Srebrni talenat je vrijedio oko 6.000 denariusa pa je okvirno predstavljao, s obzirom da je denarius bio uobičajena radnička dnevnica, dvadesetogodišnju plaću ondašnjeg prosječnog radnika. Kao i na mnogo drugih mjesta u njoj, ovdje sam mogao naučiti veliku mudrost kako ne trebam gledati koliko je zelena susjedova livada. Iako su dobili različito, svatko je od trojice slugu na dar dobio jako mnogo. Ako me kultura uči kako svaki ljudski poklon trebam primiti sa zahvalnošću, jasno da ni prema božjem ne trebam imati drugo pravilo.

Svoj talent u višim razredima osnovne vidio sam jedino na košarkaškom igralištu, na kojem sam svaki dan provodio sate i sate, želeći samo se dobro zabaviti, jer me košarka opuštala i radovala, nije tu bilo rada i odricanja. A kada netko dobije 5 talenata i uloži mnogo, zaista mnogo svoga truda i rada, postane „naš najbolji košarkaš svih vremena“, kako su Dražena predstavili na „Kolu sreće“, a odgovor sam na snimanju pogodio u zadnjem času. Prvi puta čuo sam priče o njemu i gledao uživo kako igra na kadetskom prvenstvu Hrvatske u Zadru, davne 1980. godine. Tada je Dražen, sa 16 godina bio najbolji igrač prvenstva i odveo Šibenku do zlata. A drugi Dražen, Boki, i ja bili smo klinci i mlade nade lokalnog kluba „Esperanto“, koji je iza „Kvarnera“ te godine, Kurkinom ljevicom i nekim čudom, osigurao nastup na toj juniorskoj fešti košarke. Ne sjećam se mnogo detalja, spavali smo u hotelu „Kolovare“, prvi puta pili sok od borovnice u slastičarnici, obožavao sam ga (u Rijeci je izbor bio samo naranča i limun), pred utakmicu se zagrijali na terenu, bilo je nešto i publike na tribinama pa je i polaganje na zagrijavanju trinaestogodišnjaku bio doživljaj, vrhunsko uzbuđenje. A onda bi utakmice prosjedili na klupi, stariji dečki iz ekipe pokušavali su nemoguće i borili se lavovski, ne bi li ostvarili još veće čudo, našu pobjedu nad juniorima prvoligaških klubova. Pričalo su tada kako Dražen, koji je već igrao za seniorsku ekipu u drugoj lizi, gdje je debitirao s 14 godina, dolazi na treninge sat vremena prije ostalih i radi kondiciju, najviše sunožno skačući od parketa do vrha tribina i nazad. Pa opet. I opet. A poslije treninga ostao bi još sat vremena sam na terenu i vježbao individualno šutiranje. Već tada mi je trebalo postati jasno da se ništa ne postiže bez znoja. Ali nije, nisam još bio dovoljno zreo. I nisam još bio pročitao kako je Vincent usavršavao svoj talent preslikavanjem realističkih slika starih flamanskih majstora. Tesao je zanat. Tek nakon toga je kreirao svoj, originalan put u impresionizmu. A kad jesam, saznanje me fasciniralo. Dakle, i njegova originalna kreacija morala je biti temeljena na vrijednom radu.

Ali dobro pamtim moj vrhunac tog prvenstva, koji mi je svake godine kako je Dražen napredovao u svijetu košarke, postajao sve važniji i draži. Igrali smo utakmicu sa Šibenkom i trener me „dignuo“ s klupe nekoliko minuta prije kraja utakmice i poslao u igru, da osjetim natjecanje, jer je pobjednik već nedvojbeno bio odlučen. Branili smo se zonskom obranom pa sam često čuvao Dražena, igrali smo na istim pozicijama, trčkarajući oko njega. Tako sam se u Rijeku vratio s nezaboravnom uspomenom na „naš dvoboj“ i od Dražena ukradenom „forom“ kada bi u dvokoraku, na prvom koraku, desnom rukom bacio loptu najprije iza leđa sebi u zrak pa tek onda završio polaganjem. Nekoliko godina kasnije, na igralištu ispred srednje ekonomske škole, bio je to odličan način kako privući pozornost djevojaka koje su nas gledale s prozora kako „haklamo“. Hvala ti Dražene!

A za Dražena vrhunac prvenstva bilo je sigurno veliko finale pred punim „Jazinama“, protiv „Zadra“, kojeg je tada predvodio dečko kojeg su zvali samo Mugabe i predviđali mu sjajnu košarkašku budućnost. Na krilima svoje frenetične publike, Zadrani su odigrali odlično prvo poluvrijeme, a Draženu nije išlo ništa od ruke. Vrhunac usijanja u publici bio je ulazak tada vrlo mladog Stojka Vrankovića, koji je upravo stigao u Zadar iz Drniša i sa 16 godina već imao visinu od skoro 210 cm. Košarku je tada tek počeo učiti, nije još bio savladao ni osnove. No, zahvaljujući visini, prihvatio je jednu dobačenu loptu u reketu, i kad je podigao ruke „u nebo“, prekršaj je bio neizbježan, sudac je pokazao na dva bacanja. Publika je znala da Stojku bacanja nisu jača strana i začuo se huk podrške s tribina. Unatoč podršci, lopta je poletjela snažno zrakom i pogodila samo vrh table. No, publika nije odustala, kod drugog bacanja podrška je bila još jača, a kad je Stojko loptu izbacio kao katapultom i pogodio obruč, tribine su slavile potez poput olimpijske medalje. Kasnije je ovaj dijamant, tada još nebrušeni, veliki Krešo pretvorio u briljantnog igrača europske klase. I to je bilo sve od Zadra te godine. U drugom poluvremenu Dražen je napravio dar-mar, sva njegova raskoš talenta, odlučnosti i ambicije mogla se iščitavati iz svakog pokreta. Donio je pobjedu svojoj „Šibenci“ i hladan tuš Zadru.

Ostali sportovi nisu me toliko privlačili, osobito ne oni bez lopte. Tada nisam mogao razumjeti zašto bi netko trčao kilometrima ili veslao nabijajući žuljeve. A ni ozbiljniji nogomet nije više mogao biti moj sport, nisam napredovao u njemu od osnovne škole. Ostalo je samo sjećanje na utakmicu protiv 8a, kada mi ništa nije polazilo za nogom. S tribina su nas gledale cure i navijale za nas, motivacije nije nedostajalo, prestiž je bio u pitanju. Ispromašivao sam se taj dan. Na kraju sam falio „zicer“ tako da sam se spleo i pao na pod ispred njihovog gola. Dečkima iz razreda je „pukao film“, stali su iznad mene, derali se kako sam glup, glumeći kako čak i pljuju na mene i neka idem doma. A sve je bilo kao šala. Pa sam poželio nastaviti u tom tonu i demonstrativno otišao s igrališta u svlačionicu. I tamo mi je, ne znam od kuda i kako, sinula osvetnička ideja – napunio sam Prpi i Cicotu „sajmonke“ vodom i zbrisao nekih stotinjak metara uzbrdo, kako bi im najavio što sam napravio, kad se budu vraćali s terena, sa sigurne udaljenosti. S Cicom se nije bilo za šaliti kad bi bio ljut. A bit će, znao sam. Ali nisam mogao propustiti doživjeti njihovu reakciju. I dječji uživati.

Uz igralište ispred škole vezan je i trenutak moje warholovske 15-minutne slave, jedan od onih trenutaka zbog kojih mi je žao što sam se rodio u analogno doba. Trenutak koji bi tako volio vidjeti snimljen na nekom mobitelu, kada bi to samo bilo moguće. Igrali smo kvartovski turnir. Mi društvo iz kineskog zida, D1. Nismo bili dorasli turniru, mnogo mlađi od ostalih ekipa. Gdje su igrali i neki dečki iz „Orijenta“, čak i „Rijeke“. Ali borili smo se i izgarali, koliko nam je bilo dano. U zadnjem kolu igrali smo protiv ozbiljne ekipe, koja se borila za pehar. Mi smo bili bez pobjede, zadnji na tablici. Poveli su lako, u par poteza. S tribina su počela dobacivanja: „Pometite te klince!“ i „Proći će gore nego Zair u Njemačkoj!“ Ali probudio se inat u nama, letjeli smo po terenu, nismo se dali. Poluvrijeme se bližilo kraju, a mi smo još uvijek imali samo jedan gol u mreži. Tada je Baćo, jedini naš „profesionalac“, igrao je za juniore „Grobničana“, povukao po desnoj strani, sve do kornera i od tamo zavrnuo pred gol. Lopta je letjela nisko u peterac, golman je stajao na prvoj stativi, a ja sam se odbojkaški bacio glavom naprijed. I imao sreće. Udario sam glavom loptu, ili je lopta udarila u glavu, neposredno prije no što je pala na pod, lijepo se zarotirala i poletjela u suprotni, lijevi kut gola. Oštrić je bio visok i spretan, atletičar, bacio se kroz zrak na drugu stativu, letio ispružene ruke, ali lopta je, skliznuvši mu preko prstiju, završila u rašljama. Euforija na tribinama. Svi iz ekipe poskakali su na mene i slavili. A meni još uvijek nije bilo jasno kako sam uspio. Cijelo drugo poluvrijeme igrali smo kao Talijani. Pravi bunker, više-manje svi u petercu. I uspjeli, uzeli bod, utakmica je završila 1:1, a Oštrić i njegovi ostali bez pehara.

Jedini sport bez lopte koji sam volio bilo je skijanje. Ili, bolje rečeno, volio sam ići na skijanje. Jer na skijanju je bilo, makar meni, važnije ono što se događalo nakon skijanja, navečer, po sobama, u discu. Samo skijanje nisam nikada osobito savladao. Pokušavao sam nešto naučiti od Cicota, koji bi se svaki puta spuštao kao da snima neku reklamu, u svom baletanskom slow-motionu, pazeći na estetiku svakog pokreta. Poezija za oči. Hrabrosti sam se pak učio od Žmikota, koji je bio više spustaškog kova, adrenalinski tip koji bi jurio agresivno niz brijeg, dok bi mu se svako toliko jedna pa druga skija dizale u zrak od brzine i hupsera. Uspio sam tek toliko naučiti skijati da se mogu spustiti niz brijeg, manje-više sigurno. I uspjeti preživjeti. Što je bilo super, jer na svom prvom spustu, na našem prvom sedmodnevnom skijanju na Krvavcu mogao sam i ne uspjeti.

 

 

16

BITI ILI NE BITI. KAO CVIJET ILI TRAVA U POLJU.

Veliki je misterij zašto netko u mladenačkim „ludorijama“ nastrada tragično, dok netko drugi nastrada, ali ostane ovdje, a netko čak prođe „neokrznut“. U kojem trenutku i po kojim kriterijima Nebo odluči nekog uzeti, a nekog ostaviti. Slično je pitanje zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima. Mojim ljudskim očima gledano, uvid ostaje samo djelomičan. Nečija tragedija može postati žrtva i omogućiti drugima rast i razvitak. Naravno, ovo se pitanje može postaviti za svaku dob odlaska, ali ono nosi najveću težinu kada otiđe netko mlad. Kao vjernik, vjerujem da smo svi dio šireg, sveobuhvatnog božjeg plana i kako puni smisao svakom događaju ovdje na Zemlji može dati samo perspektiva Vječnosti. No, suočavanje s odlaskom djeteta, a osobito vlastitoga, najveća je moguća kušnja osobne Vjere.

Tako sam i ja bio nečije dijete dok sam jurio niz brijeg te opasne, strme staze na Krvavcu. Problem je bio što se nisam spuštao na skijama, nego klizio naglavačke po zaleđenoj stazi. Prije samo nekoliko minuta odbio sam sebi i drugima priznati kako dva stajanja na skijama u životu do tada i spuštanje po turističkoj stazi na Platku nisu dovoljan temelj za krenuti niz „crvenu“ stazu. Nije bilo mudrosti, samo ponos i predrasude. Niti sam imao svog iskustva, niti zrelosti da poslušam savjet. I zato sam sada nekontrolirano jurio nizbrdo, jer kada sam na toj strmini prvi puta pao nisam se više znao ni mogao okrenuti i zarubiti skijama kako bi se zaustavio, nego sam samo bespomoćno, raširenih ruku, čekao stići do podnožja brijega, želeći samo da jurnjava konačno prestane. Duuum! Zaustavio sam se ranije, prije kraja staze, u trenu. Ne shvaćajući što se dogodilo, pokušao sam dokučiti, skidajući kapu s glave koja me boljela.

A zaustavio me stup žičare, u koji sam udario glavom. Protrljao sam kosu koja je bila mokra pod rukama. Prepao sam se, pomislivši: „Krv mi curi!“. No, bio je to, srećom, samo znoj. Osvrnuo sam se oko sebe, ostali su se okupili oko mene, obasuli pitanjima i komentarima: „Sale, jesi živ?“ i „Budalo, šta sam se prepao!“. Uskoro je, kad im je postalo jasno da je tragedija izbjegnuta, smijeh počeo savladavati strah: „Ma neće mu ništa biti, srećom je glavom lupio!“, a razum emocije: „Jebote, nisu ni ti Slovenci glupi, dobro da su stavili stare gume oko stupa!“ Kao i toliko puta prije i poslije, toga su dana oni koji me vole bili sačuvani od šoka mog naglog odlaska. Kako sam toga jutra bio potpuno trijezan, upao sam valjda u onu drugu kategoriju za koju poslovica kaže da ih Bog čuva. U prvu kategoriju uključio sam se zato odmah te večeri.

Obećao sam, naravno, platiti piće svima, kako bi proslavio što sam toga dana na stazi imao ludu sreću. Jer što bi bilo da sam tako nekontrolirano klizeći završio među stablima ili da netko mudar i odgovoran nije stupove žičare obložio gumama. Što tada još nije bio općeprihvaćeni standard. Osim sreće, tada još nisam poznavao druge osjećaje i moguće razloge „zašto mi je glava još na ramenima“, doslovno. Danas, dok se prisjećam tog događaja, preplavljuje me poniznost i zahvalnost. A te večeri, hotelska kuglana, gdje smo provodili mnogo vremena ispijajući piva i rušeći čunjeve, nije službeno radila. No, zahvaljujući intervenciji Dijaninog tate (Dijana je bila učenica generacije, a vjerojatno bi odnijela i lentu najzgodnije djevojke škole, da je netko organizirao anketu među dečkima naše generacije), jer je Dijana, igrom slučaja, bila taj tjedan u istom hotelu na skijanju sa svojim roditeljima, otvorili su kuglanu samo za nas i ostavili nas u njoj, s hrpom žetona, koje smo kupili. Nije dugo trebalo da shvatimo kako su iza šanka svi hladnjaci puni pića, a nikakve zaštite na njima nije bilo. Pa sam se sjetio obećanja, sve ih otvorio i pozvao kompu: „Ajmo dečki, kuća časti, tko šta hoće?!“ A kako piće te večeri nismo trebali plaćati, popili smo i previše.

Odlasci su dio Života, oduvijek nas uče. Prirodno je pa i lakše za prihvatiti odlazak osoba koje su osjetno starije od nas. Koliko god bili za njih vezani emocijama i sjećanjem. Ako se poštuje red, Smrt kao da ima neka svoja prava, koja joj nije moguće osporiti. No, kada se taj viši Red poremeti, javljao bi se revolt u meni. Vjerujem kao i u svima onima koji nemaju predispozicije i talente za biti sveti.

Prvi takav apsurdni odlazak s kojim sam se suočio bio je odlazak devetogodišnjeg prijatelja iz Drage, u kojoj sam u djetinjstvu provodio mnogo vremena, što sam više mogao, koliko god bi mi roditelji dozvolili. Krešo je bio nekoliko godina mlađi od mene, ali kako su se naše mame znale iz djetinjstva i mi smo se sprijateljili. Odjednom je prestao izlaziti van i Mama mi je rekla da je teško bolestan. Leukemija je bio naziv njegove bolesti, za koju sam tada prvi puta čuo. Ne sjećam se da sam ga ikada posjetio od kada je obolio, nažalost. Isto tako, nažalost, nisam bio na njegovom pogrebu. Danas kad razmišljam o razlogu koji sam rekao Mami kao izgovor da na pogreb ne odem – nisam imao nikakve lijepe hlače za obući – ne mogu vjerovati da sam tada o tome razmišljao kao nečemu bitnom. Ili je to bio način za bijeg, ne znam.

Alan je pak bio nekoliko godina stariji od mene. Živjeli smo u istom nizu zgrada, on u šestom, ja u drugom ulazu i intenzivno se družili na „slijepoj“ ulici ispred njih. Znalo bi nas se skupiti po 20, čak i 30 djece u rasponu od 7 do 15 godina, mlađi se divili i učili od starijih, a stariji uživali u ulogama vođa i prosvjetitelja. Tako bi svake godine u društvo ušlo nekoliko novih „pionira“, a „omladinci“ bi ga napuštali odlaskom u srednje škole u centru Grada, u potrazi za ozbiljnijim avanturama od vožnje bicikla, igre skrivača, korištene za prva stiskanja u gužvi i mraku ispod automobila te nezaobilaznih „Monopoly-a“ ili „Risico-a“, koje bi igrali na vrhu zgrade u svibnju i lipnju, sunčajući se i pripremajući preplanuli izgled za novu, ljetnu „sezonu lova“ na Žurkovu. Osobito smo se zbližili na jednom logorovanju, na Papuku, kada smo bili zajedno u šatoru, 3 tjedna na smotri izviđača Hrvatske. Imao je stariju sestru, hipi curu, zgodnu i posebnu, koja je za nas živjela na nekom visokom, nedohvatljivom oblaku. Od nje je pokupio ljubav za hard rock, a onda nama otkrivao Zeppeline, Stonese, Deep Purple, Uriah Heep i slične im bendove.

Mlad se oženio. Kada je to najavio, čudili smo se i pitali ga „Gdje ti se žuri?“. Rekao nam je da mu je cura trudna i da je ne želi ostaviti na cjedilu. Siguran sam da bi mnogi od nas pobjegli tada glavom bez obzira od odgovornosti. Ali ne i Alan. Bio je otkačen, divlji, a opet pravi, na neki starinski način. Mnogo godina kasnije, odrastajući i upoznajući njegove roditelje bolje, gledajući ih kako se teško, ali dostojanstveno nose s tragedijom koja ih je snašla, shvatio sam iz kakvih je korijenja Alan crpio svoju osobnost i osebujnost. A onda šok, neka akutna bolest čudne dijagnoze, zapletaj crijeva, iako nikako nije bio u rizičnoj skupini, hitna operacija nije uspjela i Alan je otišao od nas. Iznenada, besmisleno, ostavljajući ogromnu prazninu, osobito kod svojih najbližih. Njegova žena i roditelji čvrsto su prionuli uz sina i unuka s kojim je i dio Alana ostao još uvijek prisutan na Zemlji. Da ublaži bol njegova odlaska i pruži dublji smisao njegovoj kratkoj, gorućoj, zemaljskoj životnoj kometi. No, Križ su roditelji morali ponijeti i nosili su ga, s teškom, bolnom tugom, ali nekako bez ljutnje i gorčine, ostajući u svojoj biti dobri i osjećajni ljudi. Divio sam im se uvijek zbog toga, svakih nekoliko godina kad bi se sreli, ispred zgrade ili na groblju. Podsjetili bi se na Alana i pohvalili unukom, koji je godinama stasao u vrijednog i stručnog mladića, završio fakultet i otišao raditi negdje u inozemstvo, u IT struci mislim.

I zatim novi šok, tragedija se ponovila. Mladić je otišao, čuo sam od nekog poznanika. Zašto su cijelu takvu strašnu bol ti ljudi trebali ponovo osjetiti i proći sav taj zemaljski pakao, ja ne razumijem. Nisam sreo Alanove roditelje nakon drugog gubitka. Kao da mi je drago zbog toga. Jer ne znam niti jednu riječ koju bi im mogao reći. Možda ne bi trebali ništa ni govoriti, samo se zagrliti. Ne znam da li bih i za to imao snage. Mogu samo drhtati od zahvalnosti što sam bio oslobođen takvih križeva i moliti da tako bude zauvijek. Jer za sebe se ne bojim. Za našu djecu da. Zapravo, za svoj život bez njih.

Mirso je imao crni pojas u judu, a volio je jagode, Galčinskog i Inge Barč, jer „bilo je u njoj nečeg.. ženskog, neuhvatljivog, dalekog, nečeg što treba hvatati noktima.“ Objašnjavao mi je kako je judo sport u kojem ne pobjeđuje agresivniji, naprotiv, mudrost je judo-a snagu protivnika okrenuti protiv njega samog. Više se boriš glavom nego rukama. Takav je bio i u životu. Iako nizak, zračio je sigurnošću, snagom i poezijom. Da je uspio ostariti, bio bi jednom poput Pacina u „Scent of a woman“. Kad se vratio s redovnog dopusta iz svog Mostara u našu aleksinačku „kasarnu“, bilo je to kasno noću, pričao mi je kasnije, nije mogao dočekati jutro, nego je prošao sobom i gledao nas dok smo spavali, kako bi vidio koji su mu to ljudi stigli u desetinu, dok je bio odsutan. Prihvatio je neke nadimke koje smo već imali, ja sam ostao Cvik, a nekima je dao svoje. Dečka iz Skopja, rekli bi tipične makedonske građe, nižeg, nabijenog, jednostavnog i dragog, uvijek nasmijanog, nazvao je Tuborg. Novo ime pristajalo mu je bolje od osobnog imena, kojeg sam, nažalost, zaboravio. Oni koji su ikada vidjeli originalnu, debeljuškastu bocu te vrste piva s kratkim „vratom“ iz sredine 80-tih razumjet će zašto je nadimak bio tako dobro pogođen.

Brzo smo „kliknuli“ i postali nerazdvojni, zapravo, pridružio sam se dvojcu koji je tvorio s Dejanom pa smo postali tri mušketira. Ponekad bi nam se pridružio i d’Artagnan, dečko iz Slovenije, mislim da se zvao Borut, sad mi je sinulo, koji je imao već završena dva fakulteta, pravo i za dirigenta, pisao je za „Mladinu“ i od njega smo prvi puta čuli za Bleiburg i križne puteve neposredno nakon kraja drugog svjetskog rata. O tome se pričalo kradom, samo u tajnosti izabranih krugova, jer smo već bili dovoljno zreli da znamo gdje prestaje šala, a počinje opasnost.

Dejana su zvali Mengele, jer je radio u kotlovnici u sklopu velike prostorije s tuševima, gdje bi se jednom tjedno mogli tuširati toplom vodom. Ali da bi tople vode bilo, Dejan je trebao ubacivati u peć drva. Što bi ih više položio, sutra ujutro bi ih više trebao nacijepati. Zato je s potrošnjom vode bio vrlo racionalan. A vjerojatno je i malo uživao u tome da muči „guštere“ pa bi nam se cerekao iz svoje staklene kabine, zatvarajući dovod tople vode dok smo još bili dobro nasapunani. Živio je u Skopju, upisao je fiziku pa nam je objašnjavao osnove kvantne fizike na temelju napravljenih znanstvenih pokusa koji su dokazivali kako promatrač svojim promatranjem utječe na tijek nekog procesa. Ovo je meni tada, kao uvjerenom materijalisti, koji vjeruje samo svojim očima, bio prozor u svijet sasvim nove realnosti u znanosti, one koja zalazi onkraj vidljivih dimenzija i početak moje ljubavi za sve teme gdje se materijalistička znanost i duhovnost djelomično preklapaju. Ili makar dodiruju. Bio je to most prema spoznaji koja će mojoj svijesti omogućiti da nedokučivost duhovnih stvarnosti unutar osnovne četiri dimenzije prestane biti argumentom za njihovo a priori odbacivanje. Bio je to začetak moje Vjere, iako to tada nisam tako gledao niti mogao razumjeti Srcem. Ali napravio sam prvi korak. Ili možda bolje reći, predkorak.

Kao svom prijatelju, desetar Mirso je često svom vojniku Saši „gledao kroz prste“. Uživao sam razne povlastice, rezervirane za „staru vojsku“. Nakon što bih „pro-forma“ legao u krevet obučen u 22 sata, kada se gasilo svjetlo i pokrio se visoko dekom da se ne vidi uniforma, dok ne prođe kontrola, za 15-tak minuta smio sam ustati, iskrasti se iz sobe i pridružiti im se u stražarskoj sobi niz hodnik. Tamo bi slušali radio, razgovarali „o besmislu i smrti“, muzici, filmovima i curama. Nerijetko bi sve začinili odličnom, pitkom, ali punom okusa šljivovicom toga kraja, koja je preko žice stizala utabanim stazama. Prvi puta sam je tako kvalitetnu tada pio u životu. Ni brijanje nije za mene bilo obvezno svakoga dana. A ni čizme nisu trebale biti poput ogledala. Mirso nas je zapravo sve pazio kao svoju djecu, jer mu čin nije bio potreban da sebe vidi boljim nego što stvarno jest, već ga je prihvatio kako bi lakše i jače utjecao na atmosferu u cijelom vodu, koja je bila, njegovom osobnošću vođena, humana i zabavna, prije svega i usprkos svemu. Uostalom, znao bi reći, za nekog tko nije umio realno sagledati sebe i situaciju: „Ne može govno skočit’ na oblak, a da se ne razlita.“

Svaku situaciju mogao je savladati. Svojim dubinama, snagom i srcem. Humorom osobito. Bojalo se nas dvadesetak te večeri u sobi da ne postane žrtvom bijesa i frustracije starog vojnika iz Međimurja, koji se iz grada vratio nakon što je popio mnogo alkohola, i sada je „ričući kao lav“ prolazio kroz spavaonice, vikao, psovao i gađao nas svojim plastičnim smeđim papučama. Nitko se nije usudio prigovoriti, a kamoli suprotstaviti. Kao, znalo se da je Međimurac „lud“. Dok se na vratima nije pojavio Mirso govoreći: „Ma tko se to ljut meni vratio iz grada? I onda još ova mlada vojska koja nikog i ništa ne poštuje, sram ih bilo…“ Stao je naš strah i trepet u trenu kao ukopan, dok je ranjeno dijete u njemu pružalo ruke prema Mirsi da ga zagrli. Nije se dao na prvu, iako je zapravo iz iskustva, duboko u sebi, znao kako nema smisla boriti se, i ljutito je odbrusio Mirsi: „Čevro, nemoj me još ti tu zajebavat’…“ Mirso je krenuo prema njemu raširivši ruke, gledajući ga u oči govoreći: „Odi da te zagrlim, daj da te poljubim jednom pa idemo leć’, sutra nam je rano za ustati…“ Izmaknuvši se u stranu da izbjegne Mirsov zagrljaj i promrmljavši nešto sebi u bradu, odmahnuo je rukom i otišao prema svom krevetu. U sobu se vratio mir.

A onda je jedna granata izbačena s okolnih brda savladala njega i nekoliko njegovih suboraca, dok su se s crte obrane vraćali u grad na odmor i par dana tako željene sigurnosti. Saznao sam to od njegova oca, koji mi je velikih slovima, starinskim rukopisom, u potražnicu koju sam predao hrvatskom Crvenom križu, upisao „moj je sin Mirsad Čevra poginuo.“ Još jedan odlazak bez smisla, prerano, bolno. Ljudskom umu neprihvatljivo. Meni je, koji sam gledao očaran manifestacije jedinstvene osobnosti kako frcaju iz njega poput iskrica na prskalicama, sada na čast i zadatak zabilježiti ih kao fotografijom brze ekspozicije, kako ne bi zauvijek ugasnule u crnilu proteklog Vremena.

 

 

17

KDO SO PRLE IN DAČA?

Milicija je negdje pred jutro počela lupati na vrata i vikati „Odpri! Odpri zdaj!“ Nismo još spavali pa se netko odmah dignuo otvoriti im vrata. Pomislili smo kako su nas drugi gosti prijavili, jer smo u ranu zoru puštali glazbu na najglasnije, štoviše, zvučnike smo stavili na prozore apartmana, za potpuni doživljaj. Bio je to zadnji dan skijanja i u oproštajnoj noći svakoga bi puta tradicionalno izveli neki „eksces“, koristeći aparate za gašenje požara, još od prvog skijanja na Krvavcu, kada smo pustili vodu u crijevo pa ga više nismo mogli vratiti u hidrant. No, ovoga puta djetinjarija je otišla korak, ako ne i dva predaleko, ali to još nismo znali. I kad su ljutiti milicajci upali u sobu, jedan je samo ozbiljno pitao: „Kdo so Prle i Dača?

Stvarno, tko su Prle i Dača? Prle je bio Prpa, kako smo ga zvali dok ga moja Sestra nije preimenovala u Prle, Prpa nije mogla izgovoriti. Prle je bio moj najbolji prijatelj. Stigao je u naš razred u petom osnovne. Uz još nekoliko novih cura i dečki. Mjerili smo ih po kriterijima koje smo onda imali kako bi odlučili hoće li ući u kompu ili ne. Prpa je izgledao dojmljivo u novom tamnoplavom Adidas kompletu (rijetko tko ga je tada imao), kad se pojavio na prvom satu fizičkog. Ali u igri se nije najbolje snalazio i nije se na taj način nametnuo. Igrao je nogomet više rukama nego nogama. Morao je ipak malo pričekati na ulazak u „probrano“ razredno društvo. Zato se Prpa, kad nije mogao nogama, ekipi dokazao glavom. Tada prvi puta, kao i mnogo puta kasnije. „Kupio“ nas je sve svojim oponašanjem Benny Hill-ovog skeča o Getrudi with big dudden, pričajući švedski na način koji nitko od nas nije znao ni mogao. Mogli smo samo umirati od smijeha.

Od osmog razreda bili smo nerazdvojni, kao prst i nokat. Mnogo sam od njega naučio, sugestivno je pričao o temama koje su ga zanimale, osobito glazbi i filmu. A i u čitanje knjiga upustio sam se njega prateći. On je više razmišljao, proučavao, imao prirodni, spontani talent da utječe na ljude oko sebe i postavlja trendove. Meni je bilo samo do doživljava i zabave. Cure su nas pak zanimale obojicu. Krenuli smo tako zajedno u srednju ekonomsku školu, jer je njegova mama tamo imala vezu pa nas je ubacila zajedno u razred. Na prvi sat smo kasnili. Ne znam više zašto, ali vjerojatno sam imao problema oko stavljanja kontaktnih leća, a koje su tada postojale samo tvrde. Kao da kamenje stavljaš u oči. Cijelo sam ljeto proveo u vježbanju njihovog nošenja. Jer tko bi mogao zamisliti da u novu školu, među sve to nove cure, idem s naočalama. Jer bez njih već tada nisam vidio na ploču. Zato su moje leće bila naša tajna pa bi Prpa dolazio kod mene doma prije škole namjestiti mi ih kad bi pobjegle ispod kapaka.

Dakle, kada smo ušli, sve su zanimljive klupe već bile popunjene. Čekao se samo profesor Jadro, koji je predavao zemljopis i o kome smo čuli svakojake priče od starijih generacija. Da još uvijek živi s mamom i da voli samo dečke. I profesora Ružića, koji je predavao hrvatski. U to vrijeme i za naše godine, priča je bila potpuno neuobičajena i urnebesna, jedva smo čekali upoznati ga iz prve ruke. No, imali smo akutni problem za riješiti. Ostala je prazna samo prva klupa, odmah do katedre. Jasno, bilo nam je potpuno neprihvatljivo da to mjesto postane naše mjesto. Kome je od nas dvojice i kako pala na pamet ideja zaista više ne znam, ali u trenutku smo uhvatili tu klupu, izvadili je s njenog mjesta i odnijeli iz prvog reda na kraj, stvorivši tako „zadnju klupu“ za sebe, jer smo bili uvjereni kako nama samo zadnja klupa može odgovarati. Malo smo „pogurali“ riječima učenike ispred nas neka popune prostor ispred i svi su se dali polako naprijed i popunili prazninu. Problem riješen. A tada se na vratima pojavio profesor Jadro. S nehajno prebačenim sakoom preko oba ramena, izvučenih ruku iz rukava, uz svoj karakterističan mačji hod, poskakujući kao na šuštama, ušetao je u razred, dok mu je u svom tom baletskom gibanju jedino perika a la Duško Lokin stajala čvrsta, nepomična. Prpa i ja bahato smo dječji popadali sa stolice, onako se s nevjericom grleći kao danas NBA igrači na klupu za rezervne igrače kad netko njihov atraktivno „zakuca“. Profesor Jadro prešao je teatralno pogledom cijeli razred i zaustavio se na nama, uz komentar: „C-c-c, vidim zadnja klupa je vrlo temperamentna, no, no, sredit ćemo mi to!“

A Dača sam bio ja. Nadimak sam dobio na novogodišnjoj fešti nešto ranije. Do tada su me jednostavno zvali Debeli ili Sale. No, te je godine po prvi puta u društvu bila i djevojka koja nas nije do tada poznavala. Bili smo u Žmikovoj vikendici u Fužinama, rano poslijepodne, polako se zagrijavali za najluđu noć ispijajući piva i igrali „Riziko“. Odjednom, Djevojka je, gledajući me sa suprotne strane stola ravno u oči veselo uskliknula: „Znam, sad sam se sjetila na koga me podsjećaš!“ „Super, reci“, odgovorio sam razmišljajući o kojem glumcu bi mogla biti riječ. Ili možda sportašu. „Pa ti si meni isti Dača iz crtanog filma!“ Ekipa se pogledala i odmah prasnula u smijeh. Nadimak je u trenu bio „zacementiran“ zauvijek. A tko god me čuo kako pričam, razumije i otkuda nadimak.

I tako smo se javili nas dvojica, što smo mogli. „Ja sam Prle“, iskoraknuo je Prle. „A ja sam Dača“, pridružio sam se. Ali otkuda slovenski milicajci znaju naše nadimke, čudili smo se, toliko nismo popularni. Još. Smijali smo se bahato ovoj doskočici, dok su nas držeći pod ruku izvodili iz apartmana. Iako je situacija izgledala sa strane vjerujem dosta ozbiljno, nama je sve to bila još uvijek samo zezancija, a nekoliko potrošenih vatrogasnih aparata nije moglo donijeti neke ozbiljnije posljedice od razgovora u milicijskoj stanici i drugarskog upozorenja da ne ponovimo izgred. Prle je kasnije pričao da se osjećao stvarno kao opasan kriminalac dok su nas uvodili u milicijski džip i kunuo da je vidio jednu majku kako rukom prekriva oči svom djetetu dok smo prolazili, kako ne bi gledalo loš primjer.

Osim nas dvojice, milicija je privela na razgovor još nekoliko ljudi iz našeg šireg društva. U svakom slučaju, dečke su pokupili, djevojke su ostale u apartmanu čekati rasplet situacije i naš povratak. Prvi se vratio Savo, njega su pustili odmah, čim je izvadio iz džepa svoju afričku putovnicu i visoko njome zamahao. Imao je dvojno državljanstvo. Tata mu je bio na studiju u Rijeci i tu ostao i oženio se. A milicija nije željela diplomatski spor. Cure su ga dočekale ovacijama.

Mi pak ostali sjedili smo u jednoj ovećoj sobi, kao za sastanke, svi za velikim stolom, umorni, mamurni od prošle noći i čekali da nam netko nešto kaže. Svladao me san i zaspao sam tako na stolici. Meni nikada nije bio problem zaspati, u kakvim god uvjetima. Osobito kad bih previše popio. Na podu u WC-u, nakon „razgovora“ sa školjkom. U separeu discoteque,  baš ispod zvučnika. Ali najviše sam prepao Ninu par godina kasnije, kad sam zaspao, ne od cuge nego od strašnog umora. Radio sam kao noćni čuvar pa nakon smjene otišao ravno na fax na predavanje, vanredno sam studirao. I onda autobusom kući, pješke uzbrdicom još komad puta, i kad sam stigao, odmah gladan sjeo za stol, onako još u čizmama. I ne znam kako, ali sam za stolom doručkujući zaspao. U nekom trenutku i pao sa stolice pod stol. Ali se probudio nisam. Pa me takvog našla, prepala se da me netko napao ili mi srce stalo. A ja sam samo čvrsto spavao.

A u stanici me probudilo drmanje milicajca po ramenu: „Hajde Dača, ustaj, inspektor te zove!“ Ustao sam naglo, kao gromom ošinut skočio na noge, ali desna noga mi se u spavanju ukočila, prolazili su me trnci i nisam mogao stati na nju pa sam po sobi skakao na lijevoj nozi. Ekipa se smijala, milicajac gledao u čudu, a cijela situacija bila je nestvarno komična. Za razliku od inspektora koji me je dočekao vrlo ozbiljan. Pitao je: „Kad ste otišli iz disca, prije ponoći ili poslije?“. „Prije“, rekoh, činilo mi se manje optužujuće. „A koliko vas je otišlo iz disca, manje ili više od petoro?“ Pomislio sam da je bolje reći manje pa sam tako i rekao. „A jeste išli ravno u sobu nakon toga?“. I tu sam odlučio da bi bilo bolje malo korigirati istinu pa sam odgovorio: „Naravno, bilo je već kasno.“ „I ne znaš ništa o tome tko je ispraznio vatrogasne aparate?“ „Ne znam. Mračno je bilo, ja slabo vidim.“, komentirao sam na kraju prve runde ispitivanja. Inspektor je rekao: „U redu, slobodan si, pošalji mi Prleta u kancelariju.“ Izašao sam, Prle je ušao i Inspektor mu je postavio isti set pitanja. Prle nije kalkulirao samo je rekao kako je bilo: „Otišli smo poslije pola noći. Mnogo nas je bilo u grupi, više od 20. Ne, nismo otišli odmah u sobu, ostali smo vani na parkiralištu.“ Jedino u čemu su nam se priče podudarale bilo je: „Ne, nisam vidio tko je aktivirao aparate.“ Inspektor se izderao iz sobe: „Zovite mi opet Daču ovamo!!!“

Nismo imali iskustva pa nismo uskladili priče, ni minimum šansi da se izvučemo nismo imali u razgovoru s Inspektorom. A osobito kad nam je obznanio otkuda nam uopće zna nadimke. „Slušajte me vi mulci bezobrazni, dosta je bilo zajebancije. Toliko ste bili blesavi da ste se potpisali na šoferšajbama uprljanim vatrogasnim prahom. I sad mi ovdje glumite da nemate pojma što se dogodilo. Sve znamo, imamo svjedoke. Samo imate sreću da niste Slovenci. Jer da jeste, ubili bi boga u vama ovdje u stanici pa bi zauvijek naučili da se više ne zajebavate tako. Ali zapamtit ćete vi mene. Sredit ću vam vojsku negdje na Đevđeliji ili albanskoj granici pa da me ne zaboravite. A sad nestanite iz stanice da vas više ne moram gledati!“, ozbiljno je zaprijetio Inspektor. Izašli smo pokunjeno iz kancelarije, nije nam se dopala slika nas na straži u tim divljim brdima, kao u filmu „Karaula“, koji će tek biti snimljen mnogo godina kasnije.

Vratili smo se u hotel kao heroji, cure su nas čekale nestrpljivo pa smo uz smijeh prepričavali detalje iz stanice. Osoblje hotela htjelo nam je naplatiti 6 vatrogasnih aparata koje smo večer ranije ispraznili po hodnicima i sobama hotela i po automobilima na parkiralištu ispred. Rekli smo da smo sve novce potrošili i neka nam račun pošalju kući u Rijeku. Onda su zaprijetili da nam neće vratiti lične karte, kako smo ih tada zvali. No, srećom, u našem je društvu bio Maki, budući odvjetnik, koji je takvu mogućnost rezolutno odbio: „To su naši osobni dokumenti i nemate zakonsko pravo zadržati ih.“ Pa su nam ih vratili, prijeteći kako će nas zvati na ročište, na prekršajni sud u Tolmin. Netko je „provalio“ kako se tamo moramo pojaviti u majicama D.V.D. Vežica, što je donijelo nove salve smijeha.

Vratili smo se u Grad, pred „Kont“, gdje smo se tada skupljali i provodili dobar dio dana. Ali za nama je došla i naša kaninska priča. Štoviše, postali smo medijska tema broj jedan tih dana. U svim novinama početkom tog tjedna izašao je članak o nama. Naslovi su bili bombastični: „Huligansko maloljetničko divljanje“ ili „Sramotan ispad riječkih omladinaca“. Svako malo došao bi netko u društvo mašući novim novinama: „Evo nas u Večernjem!“ ili „Vidite što piše Slobodna…“. U našim  glavama sve to skupa nije bilo ni približno tako divlje i opasno kako je slučaj opisivao tadašnji tisak. Bila je to samo zezancija. Svjesni smo bili materijalne štete koju smo napravili, i bili je spremni platiti, ali nam je u biti situacija bila benigna, primjerena našim godinama, zabavna i samo otkačena.

A onda je izašao članak u „Delu“, koji nam je rasvijetlio zašto je toj mladenačkoj huncutariji tisak dao toliko prostora i zašto smo pribijeni na stup srama. Tekst je događaj opisao kao nacionalističko divljanje hrvatskih omladinaca-skijaša, spomenuvši kako je glavni cilj organiziranog ispada bio da se automobili obilježe natpisom „Živjela Hrvatska“ i „kljukastim križem“, kako je pisalo. Ostali smo zgranuti. S tim nismo imali veze. Tko je to napisao nismo znali. Ali postalo nam je važno da taj dio priče odbacimo od sebe. Razgovarali smo što učiniti i na kraju se dogovorili da Yadre i ja otiđemo do tada „zloglasnog“ inspektora Medića, koji je bio zadužen za maloljetničku delikvenciju i priznamo mu dio priče s aparatima, ali i kažemo da s nacističkim simbolom nismo imali ništa. Tako je i bilo.

Naša pak mala, ali slatka medijska rehabilitacija stigla je slučajno. Prle je poznavao Miška i Krizu koji su radili u „Valu“ kao grafički urednik i fotograf. Baš su u listu imali veliku temu o maloljetničkoj delikvenciji pa su pozvali nas dvojicu da im budemo statisti za prigodno montiranu „fotku“ za naslovnicu, kako netko „cipelari“ mladića na stepenicama, nešto u tom stilu. Ušli smo u uredništvo. Urednica i novinar baš su razgovarali na tu (našu) temu, kao što ti misliš o ovome u Sloveniji što se dogodilo neki dan, jesu ta djeca delikventi? A Miške se nasmijao i pogledao prema nama, rekavši: „Pa saznajte iz prve ruke, ovo su vam Prle i Dača, uživo!“

U velikoj novinarskoj radosti bivanja na izvoru informacija, ispitali su nas detaljno o tome što se dogodilo i kako na cijeli slučaj mi sami gledamo. Objavili su dva super teksta, jedan novinarski osvrt LJ.D., intrigantnog naslova „Protupožarni aparati pale vatru?“ u kojima je događaj prikazan „iz naših cipela“, a dobili smo čak i prostor u tih godina jako popularnoj kolumni Gorana Ježića, koji je dio o nama nazvao „Više od igre?“ i gdje je znakovito poentirao: „A možda bi ih trebalo pohvaliti što uopće znaju rukovati aparatima za gašenje požara što većina u radnim organizacijama ne zna ni u ludilu. A možda su se oni samo igrali, istina neprimjereno, ali ipak samo igrali.“ Krizi je u trenu sinula nova ideja za naslovnicu – jedan od vas dvojice neka drži štrcalicu ispred lica! Odigrali smo par-dišpar za naslovnicu i meni se posrećilo. Ali jakna u kojoj sam snimljen bila je Prletova. Tako smo našli balans u medijskoj prisutnosti. Urednik je još dodao natpis „Wild boys“ da zaokruži dojam. Parafrazu tada aktualnog hita Duran Duran. Bilo je to naših 15 minuta slave koje je svima obećao još Andy Warhol, rekao bi Prle.

 

 

18

STRAST ZA AUTOMOBILIMA I TULUMIMA

Znamo da se u Irskoj vozi po lijevoj strani ceste, kao i u Britaniji, Australiji, Indiji i Japanu. Uglavnom na područjima koje su bile britanske kolonije. A u Japanu pak zato što su im Britanci projektirali željeznicu. Uglavnom, samo trećina svjetskog stanovništva vozi danas „krivom“ stranom. No, nekad su se svi kretali lijevom stranom, jer su konjanici nosili mač ili koplje u desnoj ruci kako bi se mogli boriti, napasti ili braniti, prema afinitetu. Tek od 19. stoljeća ovaj se običaj mijenja i to zbog činjenice da je Napoleon bio lijevak pa je donio zakon kako vojska mora marširati desnom stranom puta. Fascinantno je kako jedna osoba može snažno utjecati na promjenu života mnogih.

Drugi pak izvori kažu kako su se u Francuskoj seljaci kretali desnom, a plemići lijevom stranom. Nakon revolucije 1789. godine oni plemići koji su sačuvali glavu na ramenima smatrali su da je mudrije ne isticati se i utopili su se u masu na desnoj strani puta. No, mogući utjecaj pojedinca na tijek povijesti ostaje važan. Tako je zanimljiva i priča o vožnji u SAD, gdje se u početku, u britanskoj koloniji, vozilo lijevom stranom kao i u staroj domovini. Ali mnogi Amerikanci su željeli promijeniti taj običaj kako bi i time pokazali kako se razlikuju. Definitivnu prevagu odnijeli su pobornici desne strane kada je Ford proizveo 15 milijuna svojih automobila s volanom na lijevoj strani, kako bi spriječio da suvozači, odnosno suvozačice, jer tada su to najčešće bile žene, ne moraju izlaziti na stranu prema cesti, što je tada bio izvor mnogim nesrećama.

No, na činjenicu po kojoj strani vozi, vozač se nekako svjesno fokusira kad počne u tim zemljama voziti pa vozačima promjena i ne predstavlja veći problem. Osim možda u kružnom toku. Ali zato je promjena zemlje i strane po kojoj se kreću automobili stvarno jako velika opasnost kada smo pješaci. Jer nismo ni približno tako svjesno usredotočeni na promjenu. I samim tim jako ranjivi. Kad sam tek stigao u Dublin čudio sam se zašto su im na mjestima gdje pješaci prelaze ulicu ispisani natpisi „look left“ i „look right“, kao pa znaju ljudi gdje treba gledati. Znaju domaći. Ali ne znaju stranci, stvarno ne znaju. Glavu sam uvijek okretao mahinalno na suprotnu stranu od one na koju bi trebalo. I tako činio sve dok jednom u takvom prelazu skoro nisam nastradao i onda mi se upalila lampica definitivno i rekao sam sam sebi: „Više ne prelazim cestu dok ne pročitam natpis i okrenem glavu kako piše!“. Štreberski, ali sigurno. Jer Irci će poželjeti pomoći ako ne paziš. No, upozorit će te na svom engleskom. Kojeg nisi učio u školi ni slušao u pjesmama. Pa možeš očekivati otprilike ovakav uzvik: „Ouch aut, bojk!!“ Dok shvatiš da te ljubazni Irac upozorava na jureći bicikl koji ti dolazi s prave / krive strane, može već biti prekasno.

No, opasnost na irskim ulicama nije ništa u odnosu na vrijeme kada smo počinjali voziti i sudbinu izazivali do krajnjih granica. Prekrasno je čudo kako nitko nije tada nastradao. Danas osjećam veliku zahvalnost što smo bili pošteđeni tragičnih nesreća. Mi sami, a još i više naši roditelji. A nesreća je moglo biti. Mnogo puta.

Poslije zatvaranja discoteque-a u Opatiji bilo je u to vrijeme popularno otići na Grobnik, u Sobole, gdje je jedna gostionica, kojoj nažalost ne pamtim više ime, radila vikendom do ranih jutarnjih sati. Ni po čemu nije bila posebna, nije bila nešto ni uređena, niti je muzika bila po našem guštu. Ali je bila otvorena u do jutra i to je bio više nego dovoljan razlog da je pohodimo. Tako smo i te noći. Nakon mnogo piva, jer uglavnom smo njih tada pili, možda uz pokoji pelin ili brandy, stigao bi ipak trenutak „kada dođe vrijeme za zatvaranje lokala“, kako je tada pjevao Jura iz „Filma“. I onda, umjesto kući, još samo „Kod braće“ pojesti burek prije spavanja. U originalnu burekdžinicu u haustoru kod srednje građevinske škole. Gdje se cijele noći moglo na pult dozvati dečke koji su tamo pekli od sumraka do zore.

A ruta kojom smo išli „na burek“, stara cesta koja prolazi pokraj Svilna pa preko Vežice i Krimeje vodi u grad bila je kao izmišljena za ludu jurnjavu. Vozili smo se tako u dva auta, naprijed je jurio Yadre u svom svijetložutom „stojadinu“, a za nama je u bijelom „fići“ Žmiko pokušavao održavati razmak usprkos jačem motoru koji smo mi imali. Od silne želje da ne zaostane. U jednom je uskom desnom zavoju Žmiko proklizao i auto im se zavrtio na cesti. Srećom, nitko nije dolazio sa suprotne strane. Njihovo vrćenje po cesti izazvalo je oduševljenje u našem autu. „Ha-ha. Vidi, vidi! Okrenuli su se, dobili smo ih!“. Čuvši frenetične uzvike, Yadre se za trenutak okrenuo da i on svojim očima vidi kako ih ostavlja za sobom. Ali, imao je glavu samo za trenutak predugo okrenutu i nije vidio lagano skretanje ceste ulijevo pa smo se autom popeli na povišenje uz cestu. Stresli smo se dobro, osjetili svaki kamen preko kojeg smo prešli, ali je Yadre srećom ostao pribran i držeći čvrsto volan skrenuo nazad ulijevo na cestu. „U jebote, ovo je bilo zajebano!“, netko je „mudro“ zaključio. „Jel’ nam auto čitav?“ „Ma dobar je auto, vidiš da vozi…“ Hrabrili smo se međusobno, dok je puls udarao u sljepoočnicama, a svi smo se u trenu otrijeznili.

I kako kažu da nesreća nikad ne dolazi sama, na Krimeji kod „Orijentovog“ stadiona ugledali smo milicijski plavi „stojadin“, uz kojeg je stajao milicajac i mahao stop palicom. „Jebote, panduri, šta sad?“ „A šta, moram stat’“, rekao je Yadre zaustavljajući auto i dodao: „Pustite meni da ja pričam, vi samo mudro šutite!“ „Dobro večer, ili dobro jutro omladinci, gdje vi u ovo doba?“ „Dobro večer, drug milicioner, evo mi smo kartali kod mene doma pa malo ogladnili, odlučili otići po burek.“, imao je Yadre već spremljenu priču. „A da?“, sagnuo se malo milicajac da vidi koga to još ima u autu. Nas smo trojica samo kimnuli, u znak potvrde. „Vozačku i saobraćajnu imaš?“ „Da, da, naravno, izvolite.“ Pregledao je milicajac dokumente, sve uredno. „I kažeš krenuli samo od kuće na Vežici u grad?“ „Da, tako je bilo, drug milicioner.“ „A što je onda ovo?“, kaže on, glavom pokazujući prema prednjem dijelu auta, „reci ti meni…“

„Naravno, reći ću Vam samo da vidim“, odgovori ljubazno Yadre, izađe iz auta, zatvori vrata za sobom i sada oboje gledaju u prednji dio auta, nešto govore, ne čujemo unutra što. Yadre su začudi i kaže nešto, a milicajac klimne glavom i pozdravi ga vojnički, još usput lagano zaprijeti prstom i vrati Yadretu dokumente. A on sjedne nazad u auto i krene. Sva trojica u isti glas navalimo s pitanjima, samo kad je odmakao nekoliko metara: „Jebote, što je bilo?“ „Šta ste gledali naprijed?“ „Kako nisi puhao?“ A Yadre se pobjedonosno nasmijao i prepričao događaj: „Pandur me pitao gdje mi je tablica. Jer je naprijed nema. Umjesto nje samo par grančica i malo pelina. Ostala nam je na Svilnu valjda. I onda mi kaže da kako mogu tako na cestu?“ Mi smo se u čudu pogledali i pitali dalje: „Pa kako si se izvukao, što si mu rekao?“ Yadre nastavi: „Pa rekao sam mu: drug milicioner, pala je negdje putem, zar vi mislite da bih ja krenuo s neispravnim vozilom na cestu?!“ Yadre je uvijek znao vlastima reći ono što vlast želi čuti.

Druga je jurnjava završila mnogo gore, ali opet, Bogu hvala, nitko nije bio povrijeđen. Samo je totalnom štetom ceh platio jedan „Polonez“. Žmiko je stigao kući na redovni dopust iz Makedonije, željan svega što mu je u vojsci nedostajalo. Volio je uvijek živjeti „punim plućima“, na rubu incidenta, tako je skijao, tako je vozio, tako je volio. Uvijek bez zadrške, bez kalkulacije. Zato su njih petorica sada jurila 80 kilometara na sat uskom ulicom Vidikovac prema Trsatskim stubama, pokraj parkiranih automobila, iako im se zapravo nigdje nije žurilo, samo su vozili Vita kući. Nakon što su, naravno, malo prije svratili „Kod braće“ po burek. I onda su se, „zbog neprilagođene brzine“, kako je pisalo u zapisniku, svom silom zabili u jedan parkirani auto, ovaj se zabio u drugi, a ovaj naslonio na treći. Tresak se čuo po cijelom Trsatu i ljudi su pojavili na prozorima i balkonima. Njih petorica polagano su dolazila sebi, nikom ni dlaka s glave nije falila. „Polonez“ im je spasio život, poljski Fiat napravljen po uzoru na ruske samohotke bio je više tenk nego automobil i to je bila njihova sreća. A u mraku je tada tišinu prekinuo zabrinut Bokijev glas: „Jebote Žmiko, prolio si mi jogurt!“

Najzabavnije pak temu tuluma i automobila iz srednjoškolskih vremena spaja priča o Taxi company „Cico & Medo“, „koja brine o tome da sigurno stignete kući“, kako su bili najavljeni na pozivnicama za tulum nad tulumima. Išli smo tada u četvrti srednje i poželjeli okupiti na jednom mjestu sve koje poznajemo, iz cijeloga grada. U to vrijeme zadnji autobusi vozili bi svoje linije oko 23 sata, a naručiti pravi taxi u gluho doba noći značilo bi pripremiti cijelo malo bogatstvo za plaćanje takve privilegije. Zato je bilo potrebno ponuditi rješenje koje će privući i cure s drugog kraja grada i omogućiti im da ostanu što duže na tulumu – besplatan prijevoz kući. Tako smo njih dvojicu, koji su bili najstariji, već imali vozačke dozvole i vozili automobile svojih roditelja, reklamirali unaprijed kao sigurno rješenje. U organizaciju tuluma smo uložili mnogo truda i vremena. Tri dana nisam išao u školu pišući pozivnice kucajući ih na pisaćem stroju koji mi je Tata donio iz firme za tu namjenu, pripremajući ukrase za uređenje interijera i osmišljavajući program tuluma kao ceremonijal majstor Sale.

Mjesto održavanja bio je Yadretov dvoiposobni stan. Iz dnevnog boravka i kuhinje smo sav namještaj iznijeli na balkon, kako bi bilo što više mjesta za ples, dobili smo pravi podij. Yadre je sve naše preinake strpljivo podnosio, radi „višeg cilja“, ali kada smo na balkon poželjeli iznijeti i klavir, stavio je veto. Na kraju nas je na vrhuncu tuluma bilo 53-oje u tom stanu, ako dobro pamtim broj. Ljudi su se družili svugdje, uključivo hodnike, kupaonicu i balkon, i u svim prostorijama u stanu, koliko god male bile, bilo je barem 5-6 ljudi. Osim u sobama, za koje se čekao red i gdje bi pravo imali biti samo parovi, po pola sata.

I tako je stigao i trenutak kada su neke djevojke poželjele ići kući, mašući pozivnicama, tražeći uslugu taxi službe koju smo promovirali. Medo je okupio prvu ekipu i krenuo s njima u noć. Ali bilo je još zainteresiranih pa se tražio Cico. Koji si je na tulumu dao oduška i zaboravio na dužnost koja ga je još čekala. Pa je popio više nego je trebao. No, kada se pojavio u gužvi među curama na hodniku, nije ih želio ostaviti na cjedilu, naravno, i iako se malo ljuljao naprijed-nazad, rekao je: „Sigurno da ću voziti cure doma, nije apsolutno nikakav problem!“. Cure su se pogledavale u nevjerici, pitajući: „Hoćeš li ti moći voziti?“ A Cico je odgovorio protupitanjem: „Hoću, a zašto ne bih mogao?“, i nastavio, ispruživši desnu ruku ispred sebe: „samo da mi Radi stavi ključeve ovdje, kod nje su u torbici…“ Radi je slegnula ramenima, kako hoćeš, izvadila ključeve i stavila mu ih na ruku. Ali njihova težina poremetila je osjetljiv Cicov ekvilibrij koji je on s naporom održavao i ključevi su ga cijelog pravagnuli na jednu stranu. Bio je to trenutak istine i za njega, samo je prozborio: „Jebi ga, izvinite, ipak ne mogu voziti!“