Nije lako pronaći smještaj u Dublinu, kažu svi koji su tamo doselili. Traženje sobe, jer stan si malo tko može priuštiti ako živi sam ovdje, čak i garsonijeru, mukotrpan je posao, osobito prvi puta, jer nemaš preporuke prethodnih najmodavaca. Preporuke su generalno jako važne u Irskoj, traže ih i kod zapošljavanja. Sav taj put mene još čeka. Jer do sada sam bio u hostelima. Uvijek u različitom, ovisno koji bi bio na vrhu liste booking.com-a. Sortirano po cijeni (najniža na vrhu). Ali imao sam, Bogu hvala, uvijek sreće. Sva četiri hostela bila su čista, od prihvatljivog do jako urednog. Atmosfera prije korone bila je svugdje vesela, bučna, puno mladih ljudi, turista, stalno neki metež, ali nikad nikakav izgred ili preglasna buka po noći. Istina, tako čvrsto spavam da vjerojatno moje iskustvo i nije baš mjerodavno za ocjenu razine noćnih događanja.

Prvi puta (a prvi puta se nekako uvijek najbolje pamti) bio sam u rujnu 2017. u Egali hostelu, u North Dublinu, 500 m sjeverno od Spire-a. Spire je onaj čudni spomenik kojeg naši ljudi zovu Igla. Sto dvadeset metara visoki stup od sjajnog čelika, u srcu grada, u srcu ulice O’Connell, svakako je dobar orijentir kada treba smjestiti neku adresu na sjever ili jug u odnosu na njega. Jer rijeka Liffey teče točno sredinom grada, dijeleći Dublin na sjeverni, siromašniji, radnički dio, neki će reći i opasniji i nesigurniji za život, i južni,

bogatiji, nekad plemićki dio, u vrijeme kada su tamo živjeli uglavnom Englezi, a danas živi dablinska srednja i viša klasa. Sama ulica O’Connell je odmah uz Liffey i pruža se okomito na nju, prema sjeveru. Vrlo široka je to ulica i svaki irski vodič rado će naglasiti da je to najšira ulica u Europi. A kada se neki turista brzog mozga, iz grupe koja se okupila oko žutog kišobrana, u trenu ipak dosjeti i komentira: „Nemoguće, pa Elizejske poljane su sigurno šire!“, vodič će mu spremno replicirati: „Rekao sam najšira ulica, Champs-Élysées se ne broje, one su avenija“.

Spomenuo sam „Žute kišobrane“, u originalu „Yellow Umbrella Free Walking Tour“. Nažalost, u vrijeme korone nema ih po ulicama grada. Jer nema ni turista. I velika je to šteta, jer je besplatna šetnja koju oni vode (nema formirane cijene, nego na kraju svatko ostavi koliko želi – a s obzirom na količinu zanimljivosti i humora koje vodič isporuči za tih nekoliko sati šetnje centrom grada, napojnice su redovito izdašne), stvarno super način upoznavanja s, kako sami kažu: „Pričama o invazijama, otporu, romansama i tragedijama koje su obilježile svaki kamen ovog grada.“

Vodiči ispod „Žutog kišobrana“ osebujni su, drugačiji od stereotipa u kojem je njihov posao iznositi brdo godina, i zapravo suhoparnih činjenica. Ovdje oni pričaju priče, zanimljive, sočne, životne, pune humora. Nemoguće ih je sve po pamtiti, ali ti ostane neka ugoda oko srca, smijeh u trbuhu, a u sjećanju tek poneka anegdota, koja te se posebno dojmi, usječe u memoriju. Ali ovdje u Dublinu, čini se, kako svi domaći vole pričati priče. Samo čekaju priliku da te zaskoče i pitaju na cesti, ako samo malo duže gledaš u Ha’penny Bridge, da li znaš zašto se zove kako se zove. Nešto slično kao i naši Dubrovčani, koji ti u jednoj šetnji Stradunom ispričaju bar tri anegdote o Gradu. Mala Irska ima četiri Nobelove nagrade za književnost, koje su iznjedrile generacije irskih „uličnih“ pripovjedača.

Nas je vodio David. Kad je shvatio da smo iz Hrvatske, pohvalio se kao je bio kod nas nekoliko puta, jer mu je, sada već bivša žena, bila iz Bosne, zaboravio sam iz kojeg grada. Ali on je pričao kako nikad neće zaboraviti kad je trebao doći službeno isprositi svoju buduću u dom njene obitelji. Budući tast je pak, kaže, bio dosta nepovjerljiv prema meni, brinuo se da li sam ja pravi odabir za njegovu kćer. No, kada su do jutra popili svaki po bocu slivovitze omekšao se i zagrlio ga, podarivši im blagoslov. Inače je i svirao, s dva dečka iz Bosne i jednim Nizozemcem, bubnjeve u Nizozemskoj, u post-punk bandu. Bend se zvao „Makazoruki“ (alias naš Škaroruki). Imaju i nekoliko stvari na You Tube-u.

On nam je ispričao cjelovitu priču o Spireu, neke detalje kojih nije bilo u novinama. Jer većina Dublinersa nije njime oduševljena. Ali tu priču ću vam ostati dužan. Sada bih želio naglasiti nešto važnije.

U potrazi za sobom u Dublinu od velike pomoći može biti netko iz Hrvatske, koji već neko vrijeme živi ovdje (jer postoji šansa da zna za neku sobu iz prve ruke), a svakako se treba prijaviti i na Facebook grupe za najam u Dublinu. Trebat će netko od povjerenja i za dobivanje PPS-a, osobnog broja na tragu hrvatskog OIB-a, bez kojeg ste građanin trećeg reda i nemate nikakvih olakšica (jer vam može dati potvrdu da kod njega živite, a irska adresa je uvjet za njegovo dobivanje). Također, moći će pomoći oko dovivanja uvjerenja da ste osposobljeni za rad na manualnim poslovima, što je obvezan certifikat za rad u skladištima i tvornicama (jer vjerojatno poznaje nekog našeg koji se time bavi) te za dobivanje posla (jer već zna neke naše ljude u agencijama pa će vas njima direktno preporučiti). Kad tako sjednete kod nekog našeg, čut ćete brdo razno-raznih informacija i praktičnih savjeta za brže privikavanje na irski način života. A na kraju, to vam je i velika, ako ne i jedina, šansa da nešto toplo i skuhano, domaće pojedete.

Kod Silve i Rajka jeo sam već četiri puta. Pamtit ću svaki ručak. Hvala im od srca. Od prvih sarmi, najboljih u životu, neka mi oproste i Mama i Nives pa i Punica, bile su tako slasne, sočne, kupus omekšan, prožet okusom mesa, a irski krumpir neobično sladak, s okusom krumpira na kvadrat, preko punjenih paprika i ćevapčića iz poljskog dućana, do jučerašnjeg chowder-a na nedjeljnjem ručku. Mislio sam kako najviše volim mamim bakalar na padelu. Ali nakon što sam probao chowder, zaista više nisam siguran. Recept je zapravo jednostavan, ni priprema nije složena. Ali ovo jelo teško bi bilo spremiti kod nas, jer su potrebni svježi filetirani bakalar, losos, dimljeni losos i još neka riba poput našeg oslića, koji se na ribarnici u Howth-u mogu, već tako pripremljeni za chowder, kupiti po pristupačnih 15-tak eura po kili. Uz čašu-dvije čileanskog chardonnaya, život postaje poezija.

Nakon ručka, a što drugo nego kolač, kava i priča, iz života. Kaže domaćica: „Meso je najbolje kupovati kod lokalnog mesara, jer je najkvalitetnije. I Irci su ti takvi, vežu se za tebe, mesar te pozdravlja preko ulice, pita kako si. Kad dođeš u mesnicu, zna već što voliš. Jednom sam zaboravila PIN za karticu. Nikako se sjetit’. Ukucala krivi 3 puta i zablokirala je. Tek smo došli, propast’ u zemlju od srama. Cash ostavila doma. A on kaže: ma nije problem, donijet’ ćete sutra. Super lik. Jedino je mali problem ako nije u mesnici, jer mu je pomoćnica gospođa iz Rumunjske. engleski joj baš ne ide. A meni rumunjski nikako, i onda je drž’-nedaj. Jednom je na pultu bilo neko čudno, tamno meso. Nisam nikad vidjela takvo. A što je ovo? Promrmlja nešto gospođa, nisam razumjela, zamolim da ponovi. Ponovi, opet isto, ne kužimo se. Gledam je, vidim da nešto razmišlja grozničavo, i odjednom joj se lice ozari i kaže: „You know, this is Rudolph’s wife!“. Eto, tako sam naučila kako dobiti sobetinu u Dublinu.