Sigurno je jedan od razloga zašto sam počeo pisati ove priče i moj osjećaj, koji me prati od puberteta, kako previše toga zaboravljam. Premalo pamtim, kad se usporedim s mnogim ljudima koji se dobro sjećaju nekih događaja od prije 30, 40, 50 godina. I znaju ih živopisno i zanimljivo prepričati. Takve osobe uvijek su me oduševljavale. Ja baš u prepričavanju događaja nisam dobar. Kao što neki novinari super funkcioniraju na radiju, a televizija im ne stoji. Različito nam pašu različiti mediji. U želji da ipak nekako sebi zabilježim što veći dio ovoga čega se ipak sjećam, pišem. No, pisati samo za sebe zapravo nije dovoljna motivacija. Tek kad svoje zapise ponudiš drugima na čitanje i dobiješ od njih reakciju da im se nešto dopalo, taknulo ih pa čak i potaknulo na neko djelovanje, motivacija snažno raste i tjera te da pišeš dalje.

A zašto sam baš odabrao Irsku za novi početak? Vjerojatno iz istih razloga kao i većina naših ljudi – englesko govorno područje, a nema briga oko Brexit-a. Sličnost mentaliteta. Popiti čašicu-dvije nije nam strano. Slična povijest, mala zemlja uvijek u prijetnji od većeg susjeda. Katolička poveznica. Mnogo je toga sličnoga. Ali postoje i predrasude prema Ircima, osobito na susjednom, većem otoku – Irci nisu prepametni. Generaliziranje koje ima smisla kao i svako generaliziranje. Nema. Svi Škoti nisu škrti. Svi Englezi nisu tašti. Svi Bosanci, naravno, kao ni Irci nisi glupi. U svakom žitu ima kukolja, jedino je to za mene točno. Ali predrasude se onda uvijek pretoče u viceve. I kako rekoh, slabo pričam priče, a još slabije pričam viceve. Što se opet nadovezuje na ono da one koje i znam, s vremenom, zaboravim. Tako u fundusu svojih viceva, koje sam zapamtio i koje mogu uvijek u društvu ispričati, naravno, ako me kćeri ne prekinu: „ Daj tata, naporan si, nauči još kojeg, haha“ imam samo tri vica. I sva tri su o Ircima. Ima li neke simbolike zašto sam baš njih zapamtio, još od prvog srednje kad mi je Damir posudio neki ljetni magazin, u kojem je bilo svakakvog štiva za ljetnu razbibrigu pa i viceva, ne znam. Evo, prepričat ću ih sada. Kćeri neka preskoče ovaj odlomak.

O’Hara je imao velikih problema s razlikovanjem svojim konja, dok nije utvrdio da je crni za glavu viši od bijeloga. Drugi je o irskom seteru — neka mi oproste svi irski seteri, ali ovo je samo vic, nije se stvarno dogodilo. Irski seter sjedio je u kutu i glodao kost. Kada se dignuo, imao je tri noge. I meni najsmješniji, iako također crn. O’Hara je bio vidno sretan. Mukama koje je prolazio zadnja tri mjeseca bez posla, konačno je došao kraj, dobio je posao u pilani. Danas je njegov prvi dan. Stavili su ga da radi na cirkularu, pokazali na brzinu princip rada i rekli neka krene. O’Hara je zadovoljno i ponosno uzeo prvu dasku i krenuo piliti. Kad odjednom, prolomi se njegov krik. Kolege priskoče i pitaju ga: „Zaboga O’Hara, što se dogodilo?“ O’Hara zbunjeno odgovori: „Ne znam, stvarno! Samo sam ovako prislonio prst i aaajooooooj, ode još jedan!!!“

Nisam prvi puta u Irskoj, mislim da je šesti. Prvih pet puta pokušavao sam nekim svojim načinom. Tražio sam odmah posao u struci. Nadao se preskočiti stepenice koje je prošla velika većina naših ljudi koji su krenuli u Irsku. Hodogram izgleda ovako: skupi tisuću-dvije eura, minimalno, bolje tri, štedi ili prodaj stari auto, preseli se za početak, privremeno, kod nekog našeg poznatog još od doma. On će ti onda pomoći oko sređivanja papira i pronalaženja prvog posla. Želio sam izbjeći tu utabanu stazu i ubaciti se u uzak krug liječnika i IT stručnjaka, koji zaista mogu dobiti posao još od kuće. Ali nisam uspio. Kako i bih, nisam ni liječnik ni IT stručnjak.

Ovaj puta, kako sam već bio u zraku i nije bilo nazad, prestao sam birati boju i kvalitetu padobrana, više nije trebao biti od svile, kakvim su skakali američki marinci u drugom svjetskom ratu i slijetali po otocima u okolici Zadra. I onda su domaće žene još desetljećima od te vrhunske svile šivale zavjese, stolnjake, a one vještije i svečane haljine. Od iste svile Leo je u osmom razredu sašio lažne All Star gaćice za tjelesni, koje su zapravo bile bolje kvalitete od originala, koji smo mogli nabaviti samo u Trstu. Poslušao sam Željkov savjet. On uostalom vodi R&D tim. Ako on ne zna dati savjet kako riješiti novu situaciju ili problem, tko može. Željko mi je rekao: „Javi se Rajku, on će ti sigurno pomoći.“