Pitanje pak sreće potpuno je individualno. Mene je veselio Twingo, netko nije sretan ni s Audijem. Ja danas nisam sretan bez svoje kuće, netko se raduje u iznajmljenom stanu. Također, nešto što me je veselilo jučer, danas više nije dovoljno za sreću. Uostalom, o sreći mi ljudi razmišljamo od kada je svijeta i vijeka. Nedavno sam pročitao što je o sreći rekao francuski pisac Marcel Pagnol i jako me dojmilo. Uspio je povezati sreću i vrijeme na način koji mi je blizak: “Razlog zašto je ljudima tako teško biti sretnima je da prošlost uvijek vide boljom nego je bila, sadašnjost gorom nego jest, a budućnost manje rješivom nego što će biti.” Gledam li samo mojim, ljudskim očima, sreća je krhka, nestabilna i tako podložna mojem ograničenom spoznanju. Jer vidim samo mali djelić cjelovite slike. I ne znam koliko će uopće ona trajati, jer ne znam što donosi sutra. A kamoli prekosutra. Osim toga, kada sam u nekom trenutku sretan, možda i ne bi trebao biti. Samo još ne znam neke stvari koje su se već dogodile. Kad saznam, moja će sreća, koja me sada nosi i širi moja krila, kao Ikar pasti na zemlju.

Isto tako, nekad nisam sretan, a mogao bi biti. Kad bi samo znao da je danas već negdje sjedilo troje ljudi i uspjelo se usuglasiti da će posao ipak ponuditi najstarijem kandidatu. Od četvoro kandidata koji su bili u zadnjem krugu odabrali su mene. Ali javit će mi tek sutra, jer kolegica iz kadrovske danas nije u firmi. Vjerujem da će taj dan doći.

Razmišljanje o široj slici dugo me već zaokuplja. Kako se ovisno o visini s koje gledamo širi perspektiva. Sve do Onoga koji je tako visoko da vidi sve. Vidi i autobus i kamion kako jure cestom, jedan drugome ususret. Prema neumitnoj nesreći, jer je noć i kiša pada kao iz kabla. I treći auto vidi, koji pretječe i onda nakon nesreće bježi. VidNovosti :: Tajna limuzine H-8i i cijelu tablicu tog auta-krivca. Ne samo H-8. I zna rješenje tko je skrivio tragediju opisanu tako snažno i životno, u našem remek djelu, prekrasnom  filmu koji jako volim, cijenim.

Nisam preko noći donio odluku pronaći posao u Irskoj. Pripremao sam se godinama, pokušavao, slao desetke i desetke molbi putem Interneta, odlazio na intervjue, što virtualno, što avionom, ali posao nikad nisam dobio. Jedino što nisam učinio svih ovih zadnjih godina, sve do sada, nisam dao otkaz u Hrvatskoj i otišao bez rezervne opcije. No, toliko sam truda uložio kroz svo to vrijeme u želju da odem da nisam jednostavno mogao sve to ostaviti na pola. Bez da ne učinim sve što je bilo u mojoj moći. No, koliko god neku odluku pripremali, ipak postoji onaj trenutak kad pređeš rijeku. Klikneš „Send“ i pošalješ mail firmi u kojem kažeš kako definitivno odlaziš. I tako sam skočio iz aviona. Boris je praktično primijetio: „Nadam se da imaš padobran.“ Što sam mogao odgovoriti, osim reći istinu: „Nemam. Vjerujem da će mi ga netko dobaciti dok sam u zraku.“ Nemam padobran, samo vjerujem da će biti dobro.

Jer moja su razmišljanja slična onima Marka Twaina. Koji je rekao, iako neki kažu da ipak nije on, ali nije ni presudno tko je prvi rekao, meni se sviđa zato želim podijeliti: „Za dvadeset godina mnogo više ćeš žaliti za onim što nisi učinio nego zbog onog što jesi. Isplovi iz sigurne luke. Svojim jedrima uhvati dobar vjetar. Istražuj. Sanjaj. Otkrivaj.“

Zato sam sad u hostelu u Dublinu. Skinuo sam se u donje rublje, željno iščekujući da me voda, kao i obično, razbudi i osnaži. Krenuo sam prema kupaonici, koja je u sklopu sobe (super!), a u sobu je ušao Ivan. S kim dijelim sobu, upoznali smo se jučer. Ivan je Talijan (nisam ga još pitao kako baš Ivan, a ne Giovanni), koji me strašno podsjetio na mlađu varijantu kapetana Alberta Bertorelija. Ali samo po vanjskom izgledu i naravno, talijanskom engleskom, sve ostalo je upravo suprotno, Ivan je osjećajan i skroman mladić iz Reggio di Calabria, koji je u Dublin došao napraviti karijeru chefa. Pohvalo mi se: „You know, I got job!“ Odgovorih: „Excellent. Where, in which restaurant? „No restoran, you know, gelateria Gino, I make gelato!“ Čestitao sam mu, ali se i pohvalio: „I wish you a great start. And I will have an interview on Monday, too. Malo sam se počeo osjećati neugodno tako stojeći pred Ivanom samo u gaćicama, osobito jer mi se učinilo da je pogled na trenutak spustio prema njima. I obuhvati me Ivan cijelog radosnim pogledom i kaže izrazom punim podrške: „You know, I think to you good look!“ O, ho, prošlo mi za tren kroz glavu, možda onaj pogled na niže nije bio slučajan, kakve veze sad moj izgled ima s mojim poslom. I zastali smo obojica u djeliću sekunde, on zbunjen što sam ja zbunjen, a ja tražeći izlaz. I sinuo mi je, u trenu pa rekoh Ivanu: „You meant I wish you a good luck! Did you?“. „Yes, yes, haha…“ i zamaše rukama, kimajući glavom i smijući se, shvativši od kuda moja zbunjenost.