Došlo je konačno i to jutro. Mogu krenuti na samovanje. Jer sam konačno prošao i šutnju i gladovanje. Trebalo je nekoliko godina. Ali tako je to u životu, naučit ću kasnije, a tada mi se tek naziralo. Za prave stvari trebaju vrijeme i trud. Ne mogu doći preko noći, niti će doći same od sebe. Ali kada dođu, ponosni smo što smo izdržali i sretni što je čekanju došao kraj. Možda zato danas volim cognac. Jer sadrži vrijeme. Ali tada smo obožavali bambus. Crno vino i coca-cola, pomiješani. Prvo piće kasnog djetinjstva. Način da se osjećaš koju godinu stariji. I hrabriji no što stvarno jesi.

Samovanje je značilo biti sam u šumi. Cure su trebale biti same od jutra do mraka, a mi dečki još i cijelu noć. Ali to je tada bilo normalno. Nitko nije zvao „Plavi telefon“ niti nas je pravobraniteljica za djecu dolazila spašavati od traumatskog iskustva. Iako je kod Polzele šuma bila prava, gusta, a ne neki šumarak. Ne znam kako bih danas reagirao kad bi moje dijete od 15 godina trebalo biti samo u šumi cijelu noć. Naše kćeri nisu nastavile mojim izviđačkim stopama. Možda Noa hoće.

Udaljeni smo bili pola sata hoda od logora, od svih ostalih. Bilo bi nas obično po nekoliko u šumi, ali nismo se smjeli vidjeti ni razgovarati. Trik je bio u tome što nikad nisi znao kada će doći kontrola brđana iz logora. I to najmanje jednom po danu i jednom po noći. Brđanin pak tada nije bio uvredljiv izraz, nego časno ime za punoljetnog izviđača. U skladu s tada prevladavajućim stavom da je mladost nabolje zaposliti nekim radom, osim što si trebao provesti sam tih 24 sata, trebao si i napraviti svoje sklonište od granja. Pravu malu kućicu. Zato smo sa sobom nosili pilu, sjekiru, nož, čavle i špagu. I tako sam se cijeli dan zabavljao pileći drva (ni za ekologiju se tada još nije previše marilo), čistio ih od granja i onda od oblica napravio najprije ležaj, a onda i krov, danas bi rekao, tada nisam znao, na jednu vodu. Na tu osnovnu konstrukciju isprepleo sam granje s lišćem, koje je trebalo štiti od kiše. Sve u svemu, nakon cijelog dana posla, bio sam zadovoljan. Sretan. Kućica je izgledalo solidno i prošla je dnevnu inspekciju delegacije brđana kao zadovoljavajuća.

Na šumu je padao sumrak, a ja sam završavao peći dvije kobasice na vatri koja je polako dogorijevala. Masnoća je kapala po vatri, pucketala i to je bio jedini zvuk koji se čuo. Šuma je utihnula, a ja sam lakomo jeo kobasice s kruhom, zdravo gladan i već pomalo umoran. No, dvije kobasice pokazale su se prevelikim zalogajem za petnaestogodišnjaka. Ostao mi je komadić u ruci, bio sam sit i nisam znao što bih s njim. Pa sam ga, ne znam zašto, danas ne bih, bacio dolje niz padinu, kao kamen u more i odlučio otići spavati. I tek tada me strah obuzeo, jer mi je u misli došao medvjed kojeg je privukao miris kobasice. A onda je medo nanjušio i izviđača (mene) i smazao ga u trenu, onako usput. Sjurio sam se niz padinu, sumrak je prelazio u mrak, a ja sam klečeći puzao, tapkao rukama i pokušavao pronaći taj komadić kobasice-pozivnice. Prije medvjeda. Na kraju sam odustao, primijenivši dječji, nojev pristup. Vratio sam se u svoju kućicu, zavukao u vreću, pokrio preko glave i zaspao. Uvjeren da je to najbolji način kako pobijediti strah, sakriti se od njega. U snove. Dugo mi je godina trebalo da shvatim kako ima i boljih načina.