Petko je bio duhovit i zabavan. U duetu s Hrvojem postajao bi genijalan. Smijali smo se s njima od jutra do mraka. Pamtim jedan događaj kao najsmješniju anegdotu negdje s početka puberteta. Petko i Hrvoje valjali su se po travi, mislim da su se „sprdali“ s tim kako nas u školi na satovima razredne zajednice, kad je jednom godišnje predviđen razgovor o seksualnom odgoju, što nas kao tema uvijek privuče i zaintrigira, sve učiteljice razočaraju i krenu pričati o amebama ili, u najboljem slučaju, o cvijeću i pčelama. Hrvoje je glumio pčelicu i pokušavao zagrliti Petka, stiskajući se uz njega govoreći: „Dragi moj cvjetiću, tako si lijep i mirisan jutros, daj da te oprašim…“. A Petko je provalio: „Molim te, nemoj danas pčelice, imam fotosintezu!“

Ali Petko je bio i doktor za rušenje mladih i neiskusnih, nikad budućih kurira. Filter uspješnih kurirskih karijera. Počinjao si sa šutnjom. Poletarcima je bilo dovoljno prići s leđa, zazvati ih imenom i pitati: „Jesi vidio gdje je Pedagogica otišla?“ „Nisam.“ „Pao si!“. Kad bi prešli u izviđače, u višim razredima osnovne, i metode rušenja postajale bi sve složenije. Sve do pravih insceniranih lovačkih rupa, prekrivenih lišćem. Darinka je bila već u srednjoj školi. Sitna, tomboyish tip. Ali jako pametna, učenica generacije. Zgodna i vrckava. Bio sam zaljubljen u nju, iako to ne bih tada ni sebi priznao, a kamoli njoj. Samo sam je mogao zadivljeno gledati kako sjedi na svom nedodirljivom oblaku. Dijelio nas je tada nepremostivi jarak, 5 godina razlike. Ali imao sam osjećaj da sam joj, iako klinac, simpatičan, da me „gotivi“.

Taj put zazvala me ispred svog šatora: „Saša, dođi molim te u moj šator, trebaš mi nešto pomoći.“ Ušli smo u šator. Sjeo sam na krevet, a ona mi je rekla: „Samo da se presvučem.“, okrenula leđa i jednim pokretom skinula majicu preko glave i obukla novu. Meni je krv šibnula u glavu. Iako zapravo nisam ništa novo vidio. Samo gola leđa. Ali u tim godinama, nakon Domazinijevih stripova, već to bilo je dovoljno da se potpuno pogubim. Ne sjećam se više da li sam joj stvarno nešto pomogao, mislim da mi je dala neku bilježnicu i tražila da napišem neki sastavak. Jer sam izletio iz šatora samo s jednom misli na pameti, kako što prije ispričati Sanjinu i Domaziniju što se dogodilo.

Uletio sam u šator, mahnito počeo vući za nogu Sanjina koji je ležao na krevetu, a Domazini je u čudu digao glavu sa stripa koji je čitao. Obojica su me sada gledali, nestrpljivo očekujući da nešto kažem. A ja u prvi mah nisam uspijevao prozboriti ni riječi. Ne zato što sam polagao šutnju, na nju više nisam mislio, nego zato što od uzbuđenja nisam mogao složiti suvislu rečenicu. Na kraju sruših nekako tu barikadu i bujica riječi poleti: „Ej dečki, nećete mi vjerovati, ali ne lažem, majke mi, sad sam bio kod Darinke u šatoru i skinula je majicu predamnom, majke mi, morate mi vjerovati, neee lažem!!!“ Dok su njih dvojica još pokušavala „skužiti“ što sam im rekao, na vratima se šatora ukazala Petkova glava (isplatilo mu se čekanje u grmu kraj ulaza). Pa je rekao: „Vjeruju ti, vjeruju. A ti si pao!“