I upravo to je treći zadatak koji Kinezi stavljaju pred svakog od nas – napraviti kuću u svom životu. Godinama razmišljam o tome, zamišljam tu svoju, našu kuću, nekad veću, dok su još djeca bila s nama, danas već manju. Ali ne baš premalenu, jer dolaze unuci. Ako neku sliku mogu koristiti kao mrkvu koja me vuče da trčim dalje, da se borim i ne odustajem kada je teško u životu, kada je baš jako teško, onda je to mogućnost da unuci dođu prespavati kod nas, jer imaju svoje sobe. Ja im ujutro radim Čokolino, smoothie ili kuham kavu. Ovisno koliko godina imaju. I onda odem u vrt nešto saditi ili makar zalijevati, a oni svojim putem u dan. Igrati se, učiti, pomoći mi. Uvijek kad zamišljam te slike čini mi se kako ne postoji trenutak kada bih bio sretniji no tad. Sve do krajnosti. Jer kad bi mogao režirati svoj kraj ovdje na Zemlji, odabrao bih remake Vitova kraja, u igri s unukom, među svojim pomidorima.

Prvi malo ozbiljniji zaklon napravio sam u 8. razredu osnovne. Bio sam s izviđačima na logorovanju u Sloveniji. Prva iskustva slobode. Tri tjedna bez roditelja. Prve ljubavi, prvi bambusi, brdo toga po prvi puta. Prvi puta jeli smo zmiju. Prijatelj koji se odselio u Rim, tata mu je bio diplomat, ljeti bi došao doma na praznike pa bi isto išao s nama. Nosio je cijelu vrijeme crvenu vunenu kapicu. Pitali bi ga zašto je nosi kad nije hladno, odgovarao bi: „Da mi nešto ne padne na pamet.“ Domazini (dodali smo talijanski štih njegovom prezimenu) je bio nekoliko godina stariji od nas, osebujan, pun priča sa Zapada. Od njega smo prvi puta dobili u ruke crno-bijele stripove, formata poput Alana Forda. Ali u ovima se sve vidjelo. The Full Monty. Ruke su nam drhtale dok smo ih listali, onako svi zajedno i komentirali bezobrazno, da se ne skuži kako smo uzbuđeni. Ne znam je li zato što mu je tata bio diplomat ili samo zato što se znao izboriti za sebe, za razliku od svih ostalih koji su bili smješteni u dolini, u vojničkim šatorima bez dna, po dvoje, Domazini je bio na malom brežuljku, u svom velikom obiteljskom šatoru s dnom i predvorjem. Sanjin i ja imali smo privilegiju biti s njim. Neko stariji dao je nadimak našoj rezidenciji – „Villa Borghese“.

Najveća čast koju si na logoru službeno mogao postići bila je postati partizanski kurir. Ta čast se nije samo upisivala u zelenu izviđačku knjižicu, kao ostale vještine, nego se dobivala i značkica, koju si nosio na džepu uniforme. Ali put do nje bio je trnovit i trajao je godinama. Mnogi nisu nikada niti uspjeli zaslužiti je. Odrasli bi, otišli iz izviđača i propustili priliku. Jer trebalo je proći tri etape – šutnju, gladovanje i samovanje. Svaku po 24 sata. Danas razumijem da nisu slučajno bile posložene tim redom. Radilo se o filtrirajućem lijevku, kao danas kod zapošljavanja. Većina bi pala odmah na šutnji. U prvim satima. Neki i u prvim minutama. Jer starijima je najveći izazov bio rušiti nas mlađe. Osobito Petku.