Znamo da se u Irskoj vozi po lijevoj strani ceste, kao i u Britaniji, Australiji, Indiji i Japanu. Uglavnom na područjima koje su bile britanske kolonije. A u Japanu pak zato što su im Britanci projektirali željeznicu. Uglavnom, samo trećina svjetskog stanovništva vozi danas „krivom“ stranom. No, nekad su se svi kretali lijevom stranom, jer su konjanici nosili mač ili koplje u desnoj ruci kako bi se mogli boriti, napasti ili braniti, prema afinitetu. Tek od 19. stoljeća ovaj se običaj mijenja i to zbog činjenice da je Napoleon bio lijevak pa je donio zakon kako vojska mora marširati desnom stranom puta. Fascinantno je kako jedna osoba može snažno utjecati na promjenu života mnogih.

Drugi pak izvori kažu kako su se u Francuskoj seljaci kretali desnom, a plemići lijevom stranom. Nakon revolucije 1789. godine oni plemići koji su sačuvali glavu na ramenima smatrali su da je mudrije ne isticati se i utopili su se u masu na desnoj strani puta. No, mogući utjecaj pojedinca na tijek povijesti ostaje važan. Tako je zanimljiva i priča o vožnji u SAD, gdje se u početku, u britanskoj koloniji, vozilo lijevom stranom kao i u staroj domovini. Ali mnogi Amerikanci su željeli promijeniti taj običaj kako bi i time pokazali kako se razlikuju. Definitivnu prevagu odnijeli su pobornici desne strane kada je Ford proizveo 15 milijuna svojih automobila s volanom na lijevoj strani, kako bi spriječio da suvozači, odnosno suvozačice, jer tada su to najčešće bile žene, ne moraju izlaziti na stranu prema cesti, što je tada bio izvor mnogim nesrećama.

No, na činjenicu po kojoj strani vozi, vozač se nekako svjesno fokusira kad počne u tim zemljama voziti pa vozačima promjena i ne predstavlja veći problem. Osim možda u kružnom toku. Ali zato je promjena zemlje i strane po kojoj se kreću automobili stvarno jako velika opasnost kada smo pješaci. Jer nismo ni približno tako svjesno usredotočeni na promjenu. I samim tim jako ranjivi. Kad sam tek stigao u Dublin čudio sam se zašto su im na mjestima gdje pješaci prelaze ulicu ispisani natpisi „look left“ i „look right“, kao pa znaju ljudi gdje treba gledati. Znaju domaći. Ali ne znaju stranci, stvarno ne znaju. Glavu sam uvijek okretao mahinalno na suprotnu stranu od one na koju bi trebalo. I tako činio sve dok jednom u takvom prelazu skoro nisam nastradao i onda mi se upalila lampica definitivno i rekao sam sam sebi: „Više ne prelazim cestu dok ne pročitam natpis i okrenem glavu kako piše!“. Štreberski, ali sigurno. Jer Irci će poželjeti pomoći ako ne paziš. No, upozorit će te na svom engleskom. Kojeg nisi učio u školi ni slušao u pjesmama. Pa možeš očekivati otprilike ovakav uzvik: „Ouch aut, bojk!!“ Dok shvatiš da te ljubazni Irac upozorava na jureći bicikl koji ti dolazi s prave / krive strane, može već biti prekasno.

No, opasnost na irskim ulicama nije ništa u odnosu na vrijeme kada smo počinjali voziti i sudbinu izazivali do krajnjih granica. Prekrasno je čudo kako nitko nije tada nastradao. Danas osjećam veliku zahvalnost što smo bili pošteđeni tragičnih nesreća. Mi sami, a još i više naši roditelji. A nesreća je moglo biti. Mnogo puta.

Poslije zatvaranja discoteque-a u Opatiji bilo je u to vrijeme popularno otići na Grobnik, u Sobole, gdje je jedna gostionica, kojoj nažalost ne pamtim više ime, radila vikendom do ranih jutarnjih sati. Ni po čemu nije bila posebna, nije bila nešto ni uređena, niti je muzika bila po našem guštu. Ali je bila otvorena u do jutra i to je bio više nego dovoljan razlog da je pohodimo. Tako smo i te noći. Nakon mnogo piva, jer uglavnom smo njih tada pili, možda uz pokoji pelin ili brandy, stigao bi ipak trenutak „kada dođe vrijeme za zatvaranje lokala“, kako je tada pjevao Jura iz „Filma“. I onda, umjesto kući, još samo „Kod braće“ pojesti burek prije spavanja. U originalnu burekdžinicu u haustoru kod srednje građevinske škole. Gdje se cijele noći moglo na pult dozvati dečke koji su tamo pekli od sumraka do zore.

A ruta kojom smo išli „na burek“, stara cesta koja prolazi pokraj Svilna pa preko Vežice i Krimeje vodi u grad bila je kao izmišljena za ludu jurnjavu. Vozili smo se tako u dva auta, naprijed je jurio Yadre u svom svijetložutom „stojadinu“, a za nama je u bijelom „fići“ Žmiko pokušavao održavati razmak usprkos jačem motoru koji smo mi imali. Od silne želje da ne zaostane. U jednom je uskom desnom zavoju Žmiko proklizao i auto im se zavrtio na cesti. Srećom, nitko nije dolazio sa suprotne strane. Njihovo vrćenje po cesti izazvalo je oduševljenje u našem autu. „Ha-ha. Vidi, vidi! Okrenuli su se, dobili smo ih!“. Čuvši frenetične uzvike, Yadre se za trenutak okrenuo da i on svojim očima vidi kako ih ostavlja za sobom. Ali, imao je glavu samo za trenutak predugo okrenutu i nije vidio lagano skretanje ceste ulijevo pa smo se autom popeli na povišenje uz cestu. Stresli smo se dobro, osjetili svaki kamen preko kojeg smo prešli, ali je Yadre srećom ostao pribran i držeći čvrsto volan skrenuo nazad ulijevo na cestu. „U jebote, ovo je bilo zajebano!“, netko je „mudro“ zaključio. „Jel’ nam auto čitav?“ „Ma dobar je auto, vidiš da vozi…“ Hrabrili smo se međusobno, dok je puls udarao u sljepoočnicama, a svi smo se u trenu otrijeznili.

I kako kažu da nesreća nikad ne dolazi sama, na Krimeji kod „Orijentovog“ stadiona ugledali smo milicijski plavi „stojadin“, uz kojeg je stajao milicajac i mahao stop palicom. „Jebote, panduri, šta sad?“ „A šta, moram stat’“, rekao je Yadre zaustavljajući auto i dodao: „Pustite meni da ja pričam, vi samo mudro šutite!“ „Dobro večer, ili dobro jutro omladinci, gdje vi u ovo doba?“ „Dobro večer, drug milicioner, evo mi smo kartali kod mene doma pa malo ogladnili, odlučili otići po burek.“, imao je Yadre već spremljenu priču. „A da?“, sagnuo se malo milicajac da vidi koga to još ima u autu. Nas smo trojica samo kimnuli, u znak potvrde. „Vozačku i saobraćajnu imaš?“ „Da, da, naravno, izvolite.“ Pregledao je milicajac dokumente, sve uredno. „I kažeš krenuli samo od kuće na Vežici u grad?“ „Da, tako je bilo, drug milicioner.“ „A što je onda ovo?“, kaže on, glavom pokazujući prema prednjem dijelu auta, „reci ti meni…“

„Naravno, reći ću Vam samo da vidim“, odgovori ljubazno Yadre, izađe iz auta, zatvori vrata za sobom i sada oboje gledaju u prednji dio auta, nešto govore, ne čujemo unutra što. Yadre su začudi i kaže nešto, a milicajac klimne glavom i pozdravi ga vojnički, još usput lagano zaprijeti prstom i vrati Yadretu dokumente. A on sjedne nazad u auto i krene. Sva trojica u isti glas navalimo s pitanjima, samo kad je odmakao nekoliko metara: „Jebote, što je bilo?“ „Šta ste gledali naprijed?“ „Kako nisi puhao?“ A Yadre se pobjedonosno nasmijao i prepričao događaj: „Pandur me pitao gdje mi je tablica. Jer je naprijed nema. Umjesto nje samo par grančica i malo pelina. Ostala nam je na Svilnu valjda. I onda mi kaže da kako mogu tako na cestu?“ Mi smo se u čudu pogledali i pitali dalje: „Pa kako si se izvukao, što si mu rekao?“ Yadre nastavi: „Pa rekao sam mu: drug milicioner, pala je negdje putem, zar vi mislite da bih ja krenuo s neispravnim vozilom na cestu?!“ Yadre je uvijek znao vlastima reći ono što vlast želi čuti.

Druga je jurnjava završila mnogo gore, ali opet, Bogu hvala, nitko nije bio povrijeđen. Samo je totalnom štetom ceh platio jedan „Polonez“. Žmiko je stigao kući na redovni dopust iz Makedonije, željan svega što mu je u vojsci nedostajalo. Volio je uvijek živjeti „punim plućima“, na rubu incidenta, tako je skijao, tako je vozio, tako je volio. Uvijek bez zadrške, bez kalkulacije. Zato su njih petorica sada jurila 80 kilometara na sat uskom ulicom Vidikovac prema Trsatskim stubama, pokraj parkiranih automobila, iako im se zapravo nigdje nije žurilo, samo su vozili Vita kući. Nakon što su, naravno, malo prije svratili „Kod braće“ po burek. I onda su se, „zbog neprilagođene brzine“, kako je pisalo u zapisniku, svom silom zabili u jedan parkirani auto, ovaj se zabio u drugi, a ovaj naslonio na treći. Tresak se čuo po cijelom Trsatu i ljudi su pojavili na prozorima i balkonima. Njih petorica polagano su dolazila sebi, nikom ni dlaka s glave nije falila. „Polonez“ im je spasio život, poljski Fiat napravljen po uzoru na ruske samohotke bio je više tenk nego automobil i to je bila njihova sreća. U mraku su tada začuli zabrinut Miškov glas: „A joj, da se nije jogurt prolio!?“

Najzabavnije pak temu tuluma i automobila iz srednjoškolskih vremena spaja priča o Taxi company „Cico & Medo“, „koja brine o tome da sigurno stignete kući“, kako su bili najavljeni na pozivnicama za tulum nad tulumima. Išli smo tada u četvrti srednje i poželjeli okupiti na jednom mjestu sve koje poznajemo, iz cijeloga grada. U to vrijeme zadnji autobusi vozili bi svoje linije oko 23 sata, a naručiti pravi taxi u gluho doba noći značilo bi pripremiti cijelo malo bogatstvo za plaćanje takve privilegije. Zato je bilo potrebno ponuditi rješenje koje će privući i cure s drugog kraja grada i omogućiti im da ostanu što duže na tulumu – besplatan prijevoz kući. Tako smo njih dvojicu, koji su bili najstariji, već imali vozačke dozvole i vozili automobile svojih roditelja, reklamirali unaprijed kao sigurno rješenje. U organizaciju tuluma smo uložili mnogo truda i vremena. Tri dana nisam išao u školu pišući pozivnice kucajući ih na pisaćem stroju koji mi je Tata donio iz firme za tu namjenu, pripremajući ukrase za uređenje interijera i osmišljavajući program tuluma kao ceremonijal majstor Sale.

Mjesto održavanja bio je Yadretov dvoiposobni stan. Iz dnevnog boravka i kuhinje smo sav namještaj iznijeli na balkon, kako bi bilo što više mjesta za ples, dobili smo pravi podij. Yadre je sve naše preinake strpljivo podnosio, radi „višeg cilja“, ali kada smo na balkon poželjeli iznijeti i klavir, stavio je veto. Na kraju nas je na vrhuncu tuluma bilo 53-oje u tom stanu, ako dobro pamtim broj. Ljudi su se družili svugdje, uključivo hodnike, kupaonicu i balkon, i u svim prostorijama u stanu, koliko god male bile, bilo je barem 5-6 ljudi. Osim u sobama, za koje se čekao red i gdje bi pravo imali biti samo parovi, po pola sata.

I tako je stigao i trenutak kada su neke djevojke poželjele ići kući, mašući pozivnicama, tražeći uslugu taxi službe koju smo promovirali. Medo je okupio prvu ekipu i krenuo s njima u noć. Ali bilo je još zainteresiranih pa se tražio Cico. Koji si je na tulumu dao oduška i zaboravio na dužnost koja ga je još čekala. Pa je popio više nego je trebao. No, kada se pojavio u gužvi među curama na hodniku, nije ih želio ostaviti na cjedilu, naravno, i iako se malo ljuljao naprijed-nazad, rekao je: „Sigurno da ću voziti cure doma, nije apsolutno nikakav problem!“. Cure su se pogledavale u nevjerici, pitajući: „Hoćeš li ti moći voziti?“ A Cico je odgovorio protupitanjem: „Hoću, a zašto ne bih mogao?“, i nastavio, ispruživši desnu ruku ispred sebe: „samo da mi Radi stavi ključeve ovdje, kod nje su u torbici…“ Radi je slegnula ramenima, kako hoćeš, izvadila ključeve i stavila mu ih na ruku. Ali njihova težina poremetila je osjetljiv Cicov ekvilibrij koji je on s naporom održavao i ključevi su ga cijelog pravagnuli na jednu stranu. Bio je to trenutak istine i za njega, samo je prozborio: „Jebi ga, izvinite, ipak ne mogu voziti!“