Milicija je negdje pred jutro počela lupati na vrata i vikati „Odpri! Odpri zdaj!“ Nismo još spavali pa se netko odmah dignuo otvoriti im vrata. Pomislili smo kako su nas drugi gosti prijavili, jer smo u ranu zoru puštali glazbu na najglasnije, štoviše, zvučnike smo stavili na prozore apartmana, za potpuni doživljaj. Bio je to zadnji dan skijanja i u oproštajnoj noći svakoga bi puta tradicionalno izveli neki „eksces“, koristeći aparate za gašenje požara, još od prvog skijanja na Krvavcu, kada smo pustili vodu u crijevo pa ga više nismo mogli vratiti u hidrant. No, ovoga puta djetinjarija je otišla korak, ako ne i dva predaleko, ali to još nismo znali. I kad su ljutiti milicajci upali u sobu, jedan je samo ozbiljno pitao: „Kdo so Prle i Dača?

Stvarno, tko su Prle i Dača? Prle je bio Prpa, kako smo ga zvali dok ga moja Sestra nije preimenovala u Prle, Prpa nije mogla izgovoriti. Prle je bio moj najbolji prijatelj. Stigao je u naš razred u petom osnovne. Uz još nekoliko novih cura i dečki. Mjerili smo ih po kriterijima koje smo onda imali kako bi odlučili hoće li ući u kompu ili ne. Prpa je izgledao dojmljivo u novom tamnoplavom Adidas kompletu (rijetko tko ga je tada imao), kad se pojavio na prvom satu fizičkog. Ali u igri se nije najbolje snalazio i nije se na taj način nametnuo. Igrao je nogomet više rukama nego nogama. Morao je ipak malo pričekati na ulazak u „probrano“ razredno društvo. Zato se Prpa, kad nije mogao nogama, ekipi dokazao glavom. Tada prvi puta, kao i mnogo puta kasnije. „Kupio“ nas je sve svojim oponašanjem Benny Hill-ovog skeča o Getrudi with big dudden, pričajući švedski na način koji nitko od nas nije znao ni mogao. Mogli smo samo umirati od smijeha.

Od osmog razreda bili smo nerazdvojni, kao prst i nokat. Mnogo sam od njega naučio, sugestivno je pričao o temama koje su ga zanimale, osobito glazbi i filmu. A i u čitanje knjiga upustio sam se njega prateći. On je više razmišljao, proučavao, imao prirodni, spontani talent da utječe na ljude oko sebe i postavlja trendove. Meni je bilo samo do doživljava i zabave. Cure su nas pak zanimale obojicu. Krenuli smo tako zajedno u srednju ekonomsku školu, jer je njegova mama tamo imala vezu pa nas je ubacila zajedno u razred. Na prvi sat smo kasnili. Ne znam više zašto, ali vjerojatno sam imao problema oko stavljanja kontaktnih leća, a koje su tada postojale samo tvrde. Kao da kamenje stavljaš u oči. Cijelo sam ljeto proveo u vježbanju njihovog nošenja. Jer tko bi mogao zamisliti da u novu školu, među sve to nove cure, idem s naočalama. Jer bez njih već tada nisam vidio na ploču. Zato su moje leće bila naša tajna pa bi Prpa dolazio kod mene doma prije škole namjestiti mi ih kad bi pobjegle ispod kapaka.

Dakle, kada smo ušli, sve su zanimljive klupe već bile popunjene. Čekao se samo profesor Jadro, koji je predavao zemljopis i o kome smo čuli svakojake priče od starijih generacija. Da još uvijek živi s mamom i da voli samo dečke. I profesora Ružića, koji je predavao hrvatski. U to vrijeme i za naše godine, priča je bila potpuno neuobičajena i urnebesna, jedva smo čekali upoznati ga iz prve ruke. No, imali smo akutni problem za riješiti. Ostala je prazna samo prva klupa, odmah do katedre. Jasno, bilo nam je potpuno neprihvatljivo da to mjesto postane naše mjesto. Kome je od nas dvojice i kako pala na pamet ideja zaista više ne znam, ali u trenutku smo uhvatili tu klupu, izvadili je s njenog mjesta i odnijeli iz prvog reda na kraj, stvorivši tako „zadnju klupu“ za sebe, jer smo bili uvjereni kako nama samo zadnja klupa može odgovarati. Malo smo „pogurali“ riječima učenike ispred nas neka popune prostor ispred i svi su se dali polako naprijed i popunili prazninu. Problem riješen. A tada se na vratima pojavio profesor Jadro. S nehajno prebačenim sakoom preko oba ramena, izvučenih ruku iz rukava, uz svoj karakterističan mačji hod, poskakujući kao na šuštama, ušetao je u razred, dok mu je u svom tom baletskom gibanju jedino perika a la Duško Lokin stajala čvrsta, nepomična. Prpa i ja bahato smo dječji popadali sa stolice, onako se s nevjericom grleći kao danas NBA igrači na klupu za rezervne igrače kad netko njihov atraktivno „zakuca“. Profesor Jadro prešao je teatralno pogledom cijeli razred i zaustavio se na nama, uz komentar: „C-c-c, vidim zadnja klupa je vrlo temperamentna, no, no, sredit ćemo mi to!“

A Dača sam bio ja. Nadimak sam dobio na novogodišnjoj fešti nešto ranije. Do tada su me jednostavno zvali Debeli ili Sale. No, te je godine po prvi puta u društvu bila i djevojka koja nas nije do tada poznavala. Bili smo u Žmikovoj vikendici u Fužinama, rano poslijepodne, polako se zagrijavali za najluđu noć ispijajući piva i igrali „Riziko“. Odjednom, Djevojka je, gledajući me sa suprotne strane stola ravno u oči veselo uskliknula: „Znam, sad sam se sjetila na koga me podsjećaš!“ „Super, reci“, odgovorio sam razmišljajući o kojem glumcu bi mogla biti riječ. Ili možda sportašu. „Pa ti si meni isti Dača iz crtanog filma!“ Ekipa se pogledala i odmah prasnula u smijeh. Nadimak je u trenu bio „zacementiran“ zauvijek. A tko god me čuo kako pričam, razumije i otkuda nadimak.

I tako smo se javili nas dvojica, što smo mogli. „Ja sam Prle“, iskoraknuo je Prle. „A ja sam Dača“, pridružio sam se. Ali otkuda slovenski milicajci znaju naše nadimke, čudili smo se, toliko nismo popularni. Još. Smijali smo se bahato ovoj doskočici, dok su nas držeći pod ruku izvodili iz apartmana. Iako je situacija izgledala sa strane vjerujem dosta ozbiljno, nama je sve to bila još uvijek samo zezancija, a nekoliko potrošenih vatrogasnih aparata nije moglo donijeti neke ozbiljnije posljedice od razgovora u milicijskoj stanici i drugarskog upozorenja da ne ponovimo izgred. Prle je kasnije pričao da se osjećao stvarno kao opasan kriminalac dok su nas uvodili u milicijski džip i kunuo da je vidio jednu majku kako rukom prekriva oči svom djetetu dok smo prolazili, kako ne bi gledalo loš primjer.

Osim nas dvojice, milicija je privela na razgovor još nekoliko ljudi iz našeg šireg društva. U svakom slučaju, dečke su pokupili, djevojke su ostale u apartmanu čekati rasplet situacije i naš povratak. Prvi se vratio Savo, njega su pustili odmah, čim je izvadio iz džepa svoju afričku putovnicu i visoko njome zamahao. Imao je dvojno državljanstvo. Tata mu je bio na studiju u Rijeci i tu ostao i oženio se. A milicija nije željela diplomatski spor. Cure su ga dočekale ovacijama.

Mi pak ostali sjedili smo u jednoj ovećoj sobi, kao za sastanke, svi za velikim stolom, umorni, mamurni od prošle noći i čekali da nam netko nešto kaže. Svladao me san i zaspao sam tako na stolici. Meni nikada nije bio problem zaspati, u kakvim god uvjetima. Osobito kad bih previše popio. Na podu u WC-u, nakon „razgovora“ sa školjkom. U separeu discoteque,  baš ispod zvučnika. Ali najviše sam prepao Ninu par godina kasnije, kad sam zaspao, ne od cuge nego od strašnog umora. Radio sam kao noćni čuvar pa nakon smjene otišao ravno na fax na predavanje, vanredno sam studirao. I onda autobusom kući, pješke uzbrdicom još komad puta, i kad sam stigao, odmah gladan sjeo za stol, onako još u čizmama. I ne znam kako, ali sam za stolom doručkujući zaspao. U nekom trenutku i pao sa stolice pod stol. Ali se probudio nisam. Pa me takvog našla, prepala se da me netko napao ili mi srce stalo. A ja sam samo čvrsto spavao.

A u stanici me probudilo drmanje milicajca po ramenu: „Hajde Dača, ustaj, inspektor te zove!“ Ustao sam naglo, kao gromom ošinut skočio na noge, ali desna noga mi se u spavanju ukočila, prolazili su me trnci i nisam mogao stati na nju pa sam po sobi skakao na lijevoj nozi. Ekipa se smijala, milicajac gledao u čudu, a cijela situacija bila je nestvarno komična. Za razliku od inspektora koji me je dočekao vrlo ozbiljan. Pitao je: „Kad ste otišli iz disca, prije ponoći ili poslije?“. „Prije“, rekoh, činilo mi se manje optužujuće. „A koliko vas je otišlo iz disca, manje ili više od petoro?“ Pomislio sam da je bolje reći manje pa sam tako i rekao. „A jeste išli ravno u sobu nakon toga?“. I tu sam odlučio da bi bilo bolje malo korigirati istinu pa sam odgovorio: „Naravno, bilo je već kasno.“ „I ne znaš ništa o tome tko je ispraznio vatrogasne aparate?“ „Ne znam. Mračno je bilo, ja slabo vidim.“, komentirao sam na kraju prve runde ispitivanja. Inspektor je rekao: „U redu, slobodan si, pošalji mi Prleta u kancelariju.“ Izašao sam, Prle je ušao i Inspektor mu je postavio isti set pitanja. Prle nije kalkulirao samo je rekao kako je bilo: „Otišli smo poslije pola noći. Mnogo nas je bilo u grupi, više od 20. Ne, nismo otišli odmah u sobu, ostali smo vani na parkiralištu.“ Jedino u čemu su nam se priče podudarale bilo je: „Ne, nisam vidio tko je aktivirao aparate.“ Inspektor se izderao iz sobe: „Zovite mi opet Daču ovamo!!!“

Nismo imali iskustva pa nismo uskladili priče, ni minimum šansi da se izvučemo nismo imali u razgovoru s Inspektorom. A osobito kad nam je obznanio otkuda nam uopće zna nadimke. „Slušajte me vi mulci bezobrazni, dosta je bilo zajebancije. Toliko ste bili blesavi da ste se potpisali na šoferšajbama uprljanim vatrogasnim prahom. I sad mi ovdje glumite da nemate pojma što se dogodilo. Sve znamo, imamo svjedoke. Samo imate sreću da niste Slovenci. Jer da jeste, ubili bi boga u vama ovdje u stanici pa bi zauvijek naučili da se više ne zajebavate tako. Ali zapamtit ćete vi mene. Sredit ću vam vojsku negdje na Đevđeliji ili albanskoj granici pa da me ne zaboravite. A sad nestanite iz stanice da vas više ne moram gledati!“, ozbiljno je zaprijetio Inspektor. Izašli smo pokunjeno iz kancelarije, nije nam se dopala slika nas na straži u tim divljim brdima, kao u filmu „Karaula“, koji će tek biti snimljen mnogo godina kasnije.

Vratili smo se u hotel kao heroji, cure su nas čekale nestrpljivo pa smo uz smijeh prepričavali detalje iz stanice. Osoblje hotela htjelo nam je naplatiti 6 vatrogasnih aparata koje smo večer ranije ispraznili po hodnicima i sobama hotela i po automobilima na parkiralištu ispred. Rekli smo da smo sve novce potrošili i neka nam račun pošalju kući u Rijeku. Onda su zaprijetili da nam neće vratiti lične karte, kako smo ih tada zvali. No, srećom, u našem je društvu bio Maki, budući odvjetnik, koji je takvu mogućnost rezolutno odbio: „To su naši osobni dokumenti i nemate zakonsko pravo zadržati ih.“ Pa su nam ih vratili, prijeteći kako će nas zvati na ročište, na prekršajni sud u Tolmin. Netko je „provalio“ kako se tamo moramo pojaviti u majicama D.V.D. Vežica, što je donijelo nove salve smijeha.

Vratili smo se u Grad, pred „Kont“, gdje smo se tada skupljali i provodili dobar dio dana. Ali za nama je došla i naša kaninska priča. Štoviše, postali smo medijska tema broj jedan tih dana. U svim novinama početkom tog tjedna izašao je članak o nama. Naslovi su bili bombastični: „Huligansko maloljetničko divljanje“ ili „Sramotan ispad riječkih omladinaca“. Svako malo došao bi netko u društvo mašući novim novinama: „Evo nas u Večernjem!“ ili „Vidite što piše Slobodna…“. U našim  glavama sve to skupa nije bilo ni približno tako divlje i opasno kako je slučaj opisivao tadašnji tisak. Bila je to samo zezancija. Svjesni smo bili materijalne štete koju smo napravili, i bili je spremni platiti, ali nam je u biti situacija bila benigna, primjerena našim godinama, zabavna i samo otkačena.

A onda je izašao članak u „Delu“, koji nam je rasvijetlio zašto je toj mladenačkoj huncutariji tisak dao toliko prostora i zašto smo pribijeni na stup srama. Tekst je događaj opisao kao nacionalističko divljanje hrvatskih omladinaca-skijaša, spomenuvši kako je glavni cilj organiziranog ispada bio da se automobili obilježe natpisom „Živjela Hrvatska“ i „kljukastim križem“, kako je pisalo. Ostali smo zgranuti. S tim nismo imali veze. Tko je to napisao nismo znali. Ali postalo nam je važno da taj dio priče odbacimo od sebe. Razgovarali smo što učiniti i na kraju se dogovorili da Yadre i ja otiđemo do tada „zloglasnog“ inspektora Medića, koji je bio zadužen za maloljetničku delikvenciju i priznamo mu dio priče s aparatima, ali i kažemo da s nacističkim simbolom nismo imali ništa. Tako je i bilo.

Naša pak mala, ali slatka medijska rehabilitacija stigla je slučajno. Prle je poznavao Miška i Krizu koji su radili u „Valu“ kao grafički urednik i fotograf. Baš su u listu imali veliku temu o maloljetničkoj delikvenciji pa su pozvali nas dvojicu da im budemo statisti za prigodno montiranu „fotku“ za naslovnicu, kako netko „cipelari“ mladića na stepenicama, nešto u tom stilu. Ušli smo u uredništvo. Urednica i novinar baš su razgovarali na tu (našu) temu, kao što ti misliš o ovome u Sloveniji što se dogodilo neki dan, jesu ta djeca delikventi? A Miške se nasmijao i pogledao prema nama, rekavši: „Pa saznajte iz prve ruke, ovo su vam Prle i Dača, uživo!“

U velikoj novinarskoj radosti bivanja na izvoru informacija, ispitali su nas detaljno o tome što se dogodilo i kako na cijeli slučaj mi sami gledamo. Objavili su dva super teksta, jedan novinarski osvrt LJ.D., intrigantnog naslova „Protupožarni aparati pale vatru?“ u kojima je događaj prikazan „iz naših cipela“, a dobili smo čak i prostor u tih godina jako popularnoj kolumni Gorana Ježića, koji je dio o nama nazvao „Više od igre?“ i gdje je znakovito poentirao: „A možda bi ih trebalo pohvaliti što uopće znaju rukovati aparatima za gašenje požara što većina u radnim organizacijama ne zna ni u ludilu. A možda su se oni samo igrali, istina neprimjereno, ali ipak samo igrali.“ Krizi je u trenu sinula nova ideja za naslovnicu – jedan od vas dvojice neka drži štrcalicu ispred lica! Odigrali smo par-dišpar za naslovnicu i meni se posrećilo. Ali jakna u kojoj sam snimljen bila je Prletova. Tako smo našli balans u medijskoj prisutnosti. Urednik je još dodao natpis „Wild boys“ da zaokruži dojam. Parafrazu tada aktualnog hita Duran Duran. Bilo je to naših 15 minuta slave koje je svima obećao još Andy Warhol, rekao bi Prle.