Veliki je misterij zašto netko u mladenačkim „ludorijama“ nastrada tragično, dok netko drugi nastrada, ali ostane ovdje, a netko čak prođe „neokrznut“. U kojem trenutku i po kojim kriterijima Nebo odluči nekog uzeti, a nekog ostaviti. Slično je pitanje zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima. Mojim ljudskim očima gledano, uvid ostaje samo djelomičan. Nečija tragedija može postati žrtva i omogućiti drugima rast i razvitak. Naravno, ovo se pitanje može postaviti za svaku dob odlaska, ali ono nosi najveću težinu kada otiđe netko mlad. Kao vjernik, vjerujem da smo svi dio šireg, sveobuhvatnog božjeg plana i kako puni smisao svakom događaju ovdje na Zemlji može dati samo perspektiva Vječnosti. No, suočavanje s odlaskom djeteta, a osobito vlastitoga, najveća je moguća kušnja osobne Vjere.

Tako sam i ja bio nečije dijete dok sam jurio niz brijeg te opasne, strme staze na Krvavcu. Problem je bio što se nisam spuštao na skijama, nego klizio naglavačke po zaleđenoj stazi. Prije samo nekoliko minuta odbio sam sebi i drugima priznati kako dva stajanja na skijama u životu do tada i spuštanje po turističkoj stazi na Platku nisu dovoljan temelj za krenuti niz „crvenu“ stazu. Nije bilo mudrosti, samo ponos i predrasude. Niti sam imao svog iskustva, niti zrelosti da poslušam savjet. I zato sam sada nekontrolirano jurio nizbrdo, jer kada sam na toj strmini prvi puta pao nisam se više znao ni mogao okrenuti i zarubiti skijama kako bi se zaustavio, nego sam samo bespomoćno, raširenih ruku, čekao stići do podnožja brijega, želeći samo da jurnjava konačno prestane. Duuum! Zaustavio sam se ranije, prije kraja staze, u trenu. Ne shvaćajući što se dogodilo, pokušao sam dokučiti, skidajući kapu s glave koja me boljela.

A zaustavio me stup žičare, u koji sam udario glavom. Protrljao sam kosu koja je bila mokra pod rukama. Prepao sam se, pomislivši: „Krv mi curi!“. No, bio je to, srećom, samo znoj. Osvrnuo sam se oko sebe, ostali su se okupili oko mene, obasuli pitanjima i komentarima: „Sale, jesi živ?“ i „Budalo, šta sam se prepao!“. Uskoro je, kad im je postalo jasno da je tragedija izbjegnuta, smijeh počeo savladavati strah: „Ma neće mu ništa biti, srećom je glavom lupio!“, a razum emocije: „Jebote, nisu ni ti Slovenci glupi, dobro da su stavili stare gume oko stupa!“ Kao i toliko puta prije i poslije, toga su dana oni koji me vole bili sačuvani od šoka mog naglog odlaska. Kako sam toga jutra bio potpuno trijezan, upao sam valjda u onu drugu kategoriju za koju poslovica kaže da ih Bog čuva. U prvu kategoriju uključio sam se zato odmah te večeri.

Obećao sam, naravno, platiti piće svima, kako bi proslavio što sam toga dana na stazi imao ludu sreću. Jer što bi bilo da sam tako nekontrolirano klizeći završio među stablima ili da netko mudar i odgovoran nije stupove žičare obložio gumama. Što tada još nije bio općeprihvaćeni standard. Osim sreće, tada još nisam poznavao druge osjećaje i moguće razloge „zašto mi je glava još na ramenima“, doslovno. Danas, dok se prisjećam tog događaja, preplavljuje me poniznost i zahvalnost. A te večeri, hotelska kuglana, gdje smo provodili mnogo vremena ispijajući piva i rušeći čunjeve, nije službeno radila. No, zahvaljujući intervenciji Dijaninog tate (Dijana je bila učenica generacije, a vjerojatno bi odnijela i lentu najzgodnije djevojke škole, da je netko organizirao anketu među dečkima naše generacije), jer je Dijana, igrom slučaja, bila taj tjedan u istom hotelu na skijanju sa svojim roditeljima, otvorili su kuglanu samo za nas i ostavili nas u njoj, s hrpom žetona, koje smo kupili. Nije dugo trebalo da shvatimo kako su iza šanka svi hladnjaci puni pića, a nikakve zaštite na njima nije bilo. Pa sam se sjetio obećanja, sve ih otvorio i pozvao kompu: „Ajmo dečki, kuća časti, tko šta hoće?!“ A kako piće te večeri nismo trebali plaćati, popili smo i previše.

Odlasci su dio Života, oduvijek nas uče. Prirodno je pa i lakše za prihvatiti odlazak osoba koje su osjetno starije od nas. Koliko god bili za njih vezani emocijama i sjećanjem. Ako se poštuje red, Smrt kao da ima neka svoja prava, koja joj nije moguće osporiti. No, kada se taj viši Red poremeti, javljao bi se revolt u meni. Vjerujem kao i u svima onima koji nemaju predispozicije i talente za biti sveti.

Prvi takav apsurdni odlazak s kojim sam se suočio bio je odlazak devetogodišnjeg prijatelja iz Drage, u kojoj sam u djetinjstvu provodio mnogo vremena, što sam više mogao, koliko god bi mi roditelji dozvolili. Krešo je bio nekoliko godina mlađi od mene, ali kako su se naše mame znale iz djetinjstva i mi smo se sprijateljili. Odjednom je prestao izlaziti van i Mama mi je rekla da je teško bolestan. Leukemija je bio naziv njegove bolesti, za koju sam tada prvi puta čuo. Ne sjećam se da sam ga ikada posjetio od kada je obolio, nažalost. Isto tako, nažalost, nisam bio na njegovom pogrebu. Danas kad razmišljam o razlogu koji sam rekao Mami kao izgovor da na pogreb ne odem – nisam imao nikakve lijepe hlače za obući – ne mogu vjerovati da sam tada o tome razmišljao kao nečemu bitnom. Ili je to bio način za bijeg, ne znam.

Alan je pak bio nekoliko godina stariji od mene. Živjeli smo u istom nizu zgrada, on u šestom, ja u drugom ulazu i intenzivno se družili na „slijepoj“ ulici ispred njih. Znalo bi nas se skupiti po 20, čak i 30 djece u rasponu od 7 do 15 godina, mlađi se divili i učili od starijih, a stariji uživali u ulogama vođa i prosvjetitelja. Tako bi svake godine u društvo ušlo nekoliko novih „pionira“, a „omladinci“ bi ga napuštali odlaskom u srednje škole u centru Grada, u potrazi za ozbiljnijim avanturama od vožnje bicikla, igre skrivača, korištene za prva stiskanja u gužvi i mraku ispod automobila te nezaobilaznih „Monopoly-a“ ili „Risico-a“, koje bi igrali na vrhu zgrade u svibnju i lipnju, sunčajući se i pripremajući preplanuli izgled za novu, ljetnu „sezonu lova“ na Žurkovu. Osobito smo se zbližili na jednom logorovanju, na Papuku, kada smo bili zajedno u šatoru, 3 tjedna na smotri izviđača Hrvatske. Imao je stariju sestru, hipi curu, zgodnu i posebnu, koja je za nas živjela na nekom visokom, nedohvatljivom oblaku. Od nje je pokupio ljubav za hard rock, a onda nama otkrivao Zeppeline, Stonese, Deep Purple, Uriah Heep i slične im bendove.

Mlad se oženio. Kada je to najavio, čudili smo se i pitali ga „Gdje ti se žuri?“. Rekao nam je da mu je cura trudna i da je ne želi ostaviti na cjedilu. Siguran sam da bi mnogi od nas pobjegli tada glavom bez obzira od odgovornosti. Ali ne i Alan. Bio je otkačen, divlji, a opet pravi, na neki starinski način. Mnogo godina kasnije, odrastajući i upoznajući njegove roditelje bolje, gledajući ih kako se teško, ali dostojanstveno nose s tragedijom koja ih je snašla, shvatio sam iz kakvih je korijenja Alan crpio svoju osobnost i osebujnost. A onda šok, neka akutna bolest čudne dijagnoze, zapletaj crijeva, iako nikako nije bio u rizičnoj skupini, hitna operacija nije uspjela i Alan je otišao od nas. Iznenada, besmisleno, ostavljajući ogromnu prazninu, osobito kod svojih najbližih. Njegova žena i roditelji čvrsto su prionuli uz sina i unuka s kojim je i dio Alana ostao još uvijek prisutan na Zemlji. Da ublaži bol njegova odlaska i pruži dublji smisao njegovoj kratkoj, gorućoj, zemaljskoj životnoj kometi. No, Križ su roditelji morali ponijeti i nosili su ga, s teškom, bolnom tugom, ali nekako bez ljutnje i gorčine, ostajući u svojoj biti dobri i osjećajni ljudi. Divio sam im se uvijek zbog toga, svakih nekoliko godina kad bi se sreli, ispred zgrade ili na groblju. Podsjetili bi se na Alana i pohvalili unukom, koji je godinama stasao u vrijednog i stručnog mladića, završio fakultet i otišao raditi negdje u inozemstvo, u IT struci mislim.

I zatim novi šok, tragedija se ponovila. Mladić je otišao, čuo sam od nekog poznanika. Zašto su cijelu takvu strašnu bol ti ljudi trebali ponovo osjetiti i proći sav taj zemaljski pakao, ja ne razumijem. Nisam sreo Alanove roditelje nakon drugog gubitka. Kao da mi je drago zbog toga. Jer ne znam niti jednu riječ koju bi im mogao reći. Možda ne bi trebali ništa ni govoriti, samo se zagrliti. Ne znam da li bih i za to imao snage. Mogu samo drhtati od zahvalnosti što sam bio oslobođen takvih križeva i moliti da tako bude zauvijek. Jer za sebe se ne bojim. Za našu djecu da. Zapravo, za svoj život bez njih.

Mirso je imao crni pojas u judu, a volio je jagode, Galčinskog i Inge Barč, jer „bilo je u njoj nečeg.. ženskog, neuhvatljivog, dalekog, nečeg što treba hvatati noktima.“ Objašnjavao mi je kako je judo sport u kojem ne pobjeđuje agresivniji, naprotiv, mudrost je judo-a snagu protivnika okrenuti protiv njega samog. Više se boriš glavom nego rukama. Takav je bio i u životu. Iako nizak, zračio je sigurnošću, snagom i poezijom. Da je uspio ostariti, bio bi jednom poput Pacina u „Scent of a woman“. Kad se vratio s redovnog dopusta iz svog Mostara u našu aleksinačku „kasarnu“, bilo je to kasno noću, pričao mi je kasnije, nije mogao dočekati jutro, nego je prošao sobom i gledao nas dok smo spavali, kako bi vidio koji su mu to ljudi stigli u desetinu, dok je bio odsutan. Prihvatio je neke nadimke koje smo već imali, ja sam ostao Cvik, a nekima je dao svoje. Dečka iz Skopja, rekli bi tipične makedonske građe, nižeg, nabijenog, jednostavnog i dragog, uvijek nasmijanog, nazvao je Tuborg. Novo ime pristajalo mu je bolje od osobnog imena, kojeg sam, nažalost, zaboravio. Oni koji su ikada vidjeli originalnu, debeljuškastu bocu te vrste piva s kratkim „vratom“ iz sredine 80-tih razumjet će zašto je nadimak bio tako dobro pogođen.

Brzo smo „kliknuli“ i postali nerazdvojni, zapravo, pridružio sam se dvojcu koji je tvorio s Dejanom pa smo postali tri mušketira. Ponekad bi nam se pridružio i d’Artagnan, dečko iz Slovenije, mislim da se zvao Borut, sad mi je sinulo, koji je imao već završena dva fakulteta, pravo i za dirigenta, pisao je za „Mladinu“ i od njega smo prvi puta čuli za Bleiburg i križne puteve neposredno nakon kraja drugog svjetskog rata. O tome se pričalo kradom, samo u tajnosti izabranih krugova, jer smo već bili dovoljno zreli da znamo gdje prestaje šala, a počinje opasnost.

Dejana su zvali Mengele, jer je radio u kotlovnici u sklopu velike prostorije s tuševima, gdje bi se jednom tjedno mogli tuširati toplom vodom. Ali da bi tople vode bilo, Dejan je trebao ubacivati u peć drva. Što bi ih više položio, sutra ujutro bi ih više trebao nacijepati. Zato je s potrošnjom vode bio vrlo racionalan. A vjerojatno je i malo uživao u tome da muči „guštere“ pa bi nam se cerekao iz svoje staklene kabine, zatvarajući dovod tople vode dok smo još bili dobro nasapunani. Živio je u Skopju, upisao je fiziku pa nam je objašnjavao osnove kvantne fizike na temelju napravljenih znanstvenih pokusa koji su dokazivali kako promatrač svojim promatranjem utječe na tijek nekog procesa. Ovo je meni tada, kao uvjerenom materijalisti, koji vjeruje samo svojim očima, bio prozor u svijet sasvim nove realnosti u znanosti, one koja zalazi onkraj vidljivih dimenzija i početak moje ljubavi za sve teme gdje se materijalistička znanost i duhovnost djelomično preklapaju. Ili makar dodiruju. Bio je to most prema spoznaji koja će mojoj svijesti omogućiti da nedokučivost duhovnih stvarnosti unutar osnovne četiri dimenzije prestane biti argumentom za njihovo a priori odbacivanje. Bio je to začetak moje Vjere, iako to tada nisam tako gledao niti mogao razumjeti Srcem. Ali napravio sam prvi korak. Ili možda bolje reći, predkorak.

Kao svom prijatelju, desetar Mirso je često svom vojniku Saši „gledao kroz prste“. Uživao sam razne povlastice, rezervirane za „staru vojsku“. Nakon što bih „pro-forma“ legao u krevet obučen u 22 sata, kada se gasilo svjetlo i pokrio se visoko dekom da se ne vidi uniforma, dok ne prođe kontrola, za 15-tak minuta smio sam ustati, iskrasti se iz sobe i pridružiti im se u stražarskoj sobi niz hodnik. Tamo bi slušali radio, razgovarali „o besmislu i smrti“, muzici, filmovima i curama. Nerijetko bi sve začinili odličnom, pitkom, ali punom okusa šljivovicom toga kraja, koja je preko žice stizala utabanim stazama. Prvi puta sam je tako kvalitetnu tada pio u životu. Ni brijanje nije za mene bilo obvezno svakoga dana. A ni čizme nisu trebale biti poput ogledala. Mirso nas je zapravo sve pazio kao svoju djecu, jer mu čin nije bio potreban da sebe vidi boljim nego što stvarno jest, već ga je prihvatio kako bi lakše i jače utjecao na atmosferu u cijelom vodu, koja je bila, njegovom osobnošću vođena, humana i zabavna, prije svega i usprkos svemu. Uostalom, znao bi reći, za nekog tko nije umio realno sagledati sebe i situaciju: „Ne može govno skočit’ na oblak, a da se ne razlita.“

Svaku situaciju mogao je savladati. Svojim dubinama, snagom i srcem. Humorom osobito. Bojalo se nas dvadesetak te večeri u sobi da ne postane žrtvom bijesa i frustracije starog vojnika iz Međimurja, koji se iz grada vratio nakon što je popio mnogo alkohola, i sada je „ričući kao lav“ prolazio kroz spavaonice, vikao, psovao i gađao nas svojim plastičnim smeđim papučama. Nitko se nije usudio prigovoriti, a kamoli suprotstaviti. Kao, znalo se da je Međimurac „lud“. Dok se na vratima nije pojavio Mirso govoreći: „Ma tko se to ljut meni vratio iz grada? I onda još ova mlada vojska koja nikog i ništa ne poštuje, sram ih bilo…“ Stao je naš strah i trepet u trenu kao ukopan, dok je ranjeno dijete u njemu pružalo ruke prema Mirsi da ga zagrli. Nije se dao na prvu, iako je zapravo iz iskustva, duboko u sebi, znao kako nema smisla boriti se, i ljutito je odbrusio Mirsi: „Čevro, nemoj me još ti tu zajebavat’…“ Mirso je krenuo prema njemu raširivši ruke, gledajući ga u oči govoreći: „Odi da te zagrlim, daj da te poljubim jednom pa idemo leć’, sutra nam je rano za ustati…“ Izmaknuvši se u stranu da izbjegne Mirsov zagrljaj i promrmljavši nešto sebi u bradu, odmahnuo je rukom i otišao prema svom krevetu. U sobu se vratio mir.

A onda je jedna granata izbačena s okolnih brda savladala njega i nekoliko njegovih suboraca, dok su se s crte obrane vraćali u grad na odmor i par dana tako željene sigurnosti. Saznao sam to od njegova oca, koji mi je velikih slovima, starinskim rukopisom, u potražnicu koju sam predao hrvatskom Crvenom križu, upisao „moj je sin Mirsad Čevra poginuo.“ Još jedan odlazak bez smisla, prerano, bolno. Ljudskom umu neprihvatljivo. Meni je, koji sam gledao očaran manifestacije jedinstvene osobnosti kako frcaju iz njega poput iskrica na prskalicama, sada na čast i zadatak zabilježiti ih kao fotografijom brze ekspozicije, kako ne bi zauvijek ugasnule u crnilu proteklog Vremena.