Jednostavno, odale su nas emocije, kako to često u životu biva. Dvije prijateljice prerano su, čim su izašle iz kabineta zemljopisa, još na hodniku, izvadile rješenja i komentirale kako su napisale ovo pitanje, a kako ono. Nažalost, put ih je vodio pokraj kabineta profesorice Karabegović, koja je predavala povijest i bila strah i trepet cijele škole. Čula je njihov razgovor, brzo povezala o čemu se radi, pitavši samo: „Tko vam je to dao?“ Njoj nisi mogao ne odgovoriti kad bi te nešto pitala pa im nikada nismo zamjerili što su otkrile sva imena. Ali profesorica je, koliko god stroga, ipak bila „krvava ispod kože“, štoviše, ako si bio na njenoj „bijeloj listi“ simpatija, štošta ti je bilo dozvoljeno, što drugima nije. Zato je duplo teže bilo onima na „crnoj listi“, s koje si teško silazio jednom kad bi na nju stigao. Kako sam ljubavlju za povijest, pobjedama na nekim međuškolskim natjecanjima i pjevanjem himne „Internacionale“ na satu (učili smo je na izviđačima pa sam znao cijeli tekst, ali glasa tada, kao ni nikada poslije, nisam imao pa se „ekipa“ godinama kasnije smijala oponašajući moje interpretativne sposobnosti savjesnog omladinca), bio visoko na njenoj listi, pri vrhu, cijeli slučaj je „zataškan po liniji“, a kazne su bile simbolične.

Je li zbog toga što smo tek malo dobili „po prstima“ ili zato što smo bili buntovni i hrabri, kao što gotovo svi mladi jesu, nastavili smo uskoro „po starom“. Ali ovaj puta opreznije, ograničili smo broj ljudi s kojima smo dijelili rješenja samo na naš razred. No, iznenadilo nas je kada su dvije prijateljice iz razreda sakrile od nas kako imaju rješenja za mali kontrolni iz kemije. Povrijeđeni, čekali smo trenutak za osvetu. I prilika se ukazala, veliki polugodišnji ispit iz fizike prepisivali smo u mojoj kuhinji prije škole, ne sjećam se gdje smo ga nabavili, ali bio je „vruća roba“, nitko drugi ga nije imao. Smijali smo se unaprijed zlobno, odlučni da ga curama nećemo dati. Sve je prošlo po šabloni, tiho, ispod stola, na stol. I bez priče po hodnicima. A kad je profesor Mošić podijelio ispravljene kontrolne, stigao je taj slatki trenutak, onaj trenutak kada je Cico mogao podići svoj test s upisanom četvorkom, prema naše dvije odlikašice, koje su svojim trudom uspjele stići tek do prolazne ocjene i zamahao njime govoreći: „Pogledajte semafor! Pogledajte semafor!“

Vesela je bila i zgoda kod profesorice kemije Kutleše. Bila je ona onaj tip profesora predobre osobnosti za školu, osobito za osmaše. Nije imala nikakav autoritet nad nama, a mi smo mislili kako nam je kod nje sve dozvoljeno. No, kemija nije bila laka. Osobito ne za nas „kampanjce“. Zato smo uložili „veliki trud“ kako bi si osigurali dobre ocjene. Nabavili smo pred pismeni ispit sve moguće varijante koje su postojale „na tržištu“ – republički test, A i B grupu, sve primjerke njenih testova od ove i prošlih generacija, sve u svemu, imali smo ispod klupa spremno 5 ili 6 varijanti. NNNI, kako se onda govorilo. Ništa nas nesmije iznenaditi. „Dobar dan djeco, kako znate, danas pišemo završni test. Kemija će vam trebati u srednjoj školi i zato sam se potrudila napisati za vas potpuno nove testove, kako bi zaista mogli procijeniti kakvo je vaše znanje prije nego odete iz naše škole…“ Pričala je draga profesorica i dalje, ali ja je više nisam čuo. Bio je ovo potpuno neočekivani razvoj događaja, varijanta za koju nisam imao rješenje ispod stola. A tijekom sata shvatio sam kako rješenje nisam imao ni u glavi. Čitao sam pitanja, ponešto je bilo poznato, sličilo je na ono što sam prepisivao kod kuće, ali samo sličilo. Predao sam na kraju sata poluispunjeni test, ne očekujući prolaznu ocjenu. A onda, kad već nisam mogao zabljesnuti trudom i znanjem, pokušao sam skečem. Izvadio sam sve ispite ispod klupe i odnio ih profesorici, govoreći: „Pa kako ste nas tako mogla prevariti, evo danima sam prepisivao, imam sve grupe, i republički i Vaš od prošle godine, baš sve, a Vi izmislila novi kontrolni!“. Draga i dobra profesorica gledala je u mene pa u sve te testove na njenom stolu, listala ih malo i onda rekla: „Saša, koliko si ti toga prepisao, bravo, sigurno si nešto i naučio. Evo, upisat ću ti makar četvorku u zalaganje.“

Linija manjeg otpora bila je tada moj omiljeni put. Dugo sam si vremena to zamjerao, a onda sam i sebi i svima nama tada takvima oprostio. Nisam u to vrijeme mogao drugačije. Malo ih je, uopće, bilo koji su mogli i to ih je usmjerilo na puteve uspjeha u životu. Do kojeg se dolazi prvenstveno radom, onime što ćemo mi sami dodati onome što smo dobili rođenjem i odgojem. A opet, sve je to isprepleteno, jedno izvire iz drugog i onda povratnom vezom opet utječe na ono iz čega je proizašlo. Više rada donosi više rezultata, a to opet stvara nove motivacije. Što smo dobili rođenjem, a što odgojem, osobito u prvih nekoliko godina života, teško je razabrati. No, svakako, oni koji su već u osnovnoj školi cijenili vrijednost rada, naučili su to gledajući svoje roditelje. Bili pozitivno motivirani da i sami pokušaju, čine, istražuju.

Nisam tada još znao ni za biblijsku priču o talentima, nju sam otkrio mnogo kasnije. Zanimljivo kako je upravo ona dala riječ za potencijalnu vještinu dobivenu na dar, kao poklon, ne našom zaslugom nego milošću Prirode ili Boga, kako tko vidi, iako je izvorno označavala materijalnu vrijednost. Bila je to vrlo velika vrijednost, najveća mjerna jedinica kod Grka, oko 26 kilograma. Srebrni talenat je vrijedio oko 6.000 denariusa pa je okvirno predstavljao, s obzirom da je denarius bio uobičajena radnička dnevnica, dvadesetogodišnju plaću ondašnjeg prosječnog radnika. Kao i na mnogo drugih mjesta u njoj, ovdje sam mogao naučiti veliku mudrost kako ne trebam gledati koliko je zelena susjedova livada. Iako su dobili različito, svatko je od trojice slugu na dar dobio jako mnogo. Ako me kultura uči kako svaki ljudski poklon trebam primiti sa zahvalnošću, jasno da ni prema božjem ne trebam imati drugo pravilo.

Svoj talent u višim razredima osnovne vidio sam jedino na košarkaškom igralištu, na kojem sam svaki dan provodio sate i sate, želeći samo se dobro zabaviti, jer me košarka opuštala i radovala, nije tu bilo rada i odricanja. A kada netko dobije 5 talenata i uloži mnogo, zaista mnogo svoga truda i rada, postane „naš najbolji košarkaš svih vremena“, kako su Dražena predstavili na „Kolu sreće“, a odgovor sam na snimanju pogodio u zadnjem času. Prvi puta čuo sam priče o njemu i gledao uživo kako igra na kadetskom prvenstvu Hrvatske u Zadru, davne 1980. godine. Tada je Dražen, sa 16 godina bio najbolji igrač prvenstva i odveo Šibenku do zlata. A drugi Dražen, Boki, i ja bili smo klinci i mlade nade lokalnog kluba „Esperanto“, koji je iza „Kvarnera“ te godine, Kurkinom ljevicom i nekim čudom, osigurao nastup na toj juniorskoj fešti košarke. Ne sjećam se mnogo detalja, spavali smo u hotelu „Kolovare“, prvi puta pili sok od borovnice u slastičarnici, obožavao sam ga (u Rijeci je izbor bio samo naranča i limun), pred utakmicu se zagrijali na terenu, bilo je nešto i publike na tribinama pa je i polaganje na zagrijavanju trinaestogodišnjaku bio doživljaj, vrhunsko uzbuđenje. A onda bi utakmice prosjedili na klupi, stariji dečki iz ekipe pokušavali su nemoguće i borili se lavovski, ne bi li ostvarili još veće čudo, našu pobjedu nad juniorima prvoligaških klubova. Pričalo su tada kako Dražen, koji je već igrao za seniorsku ekipu u drugoj lizi, gdje je debitirao s 14 godina, dolazi na treninge sat vremena prije ostalih i radi kondiciju, najviše sunožno skačući od parketa do vrha tribina i nazad. Pa opet. I opet. A poslije treninga ostao bi još sat vremena sam na terenu i vježbao individualno šutiranje. Već tada mi je trebalo postati jasno da se ništa ne postiže bez znoja. Ali nije, nisam još bio dovoljno zreo. I nisam još bio pročitao kako je Vincent usavršavao svoj talent preslikavanjem realističkih slika starih flamanskih majstora. Tesao je zanat. Tek nakon toga je kreirao svoj, originalan put u impresionizmu. A kad jesam, saznanje me fasciniralo. Dakle, i njegova originalna kreacija morala je biti temeljena na vrijednom radu.

Ali dobro pamtim moj vrhunac tog prvenstva, koji mi je svake godine kako je Dražen napredovao u svijetu košarke, postajao sve važniji i draži. Igrali smo utakmicu sa Šibenkom i trener me „dignuo“ s klupe nekoliko minuta prije kraja utakmice i poslao u igru, da osjetim natjecanje, jer je pobjednik već nedvojbeno bio odlučen. Branili smo se zonskom obranom pa sam često čuvao Dražena, igrali smo na istim pozicijama, trčkarajući oko njega. Tako sam se u Rijeku vratio s nezaboravnom uspomenom na „naš dvoboj“ i od Dražena ukradenom „forom“ kada bi u dvokoraku, na prvom koraku, desnom rukom bacio loptu najprije iza leđa sebi u zrak pa tek onda završio polaganjem. Nekoliko godina kasnije, na igralištu ispred srednje ekonomske škole, bio je to odličan način kako privući pozornost djevojaka koje su nas gledale s prozora kako „haklamo“. Hvala ti Dražene!

A za Dražena vrhunac prvenstva bilo je sigurno veliko finale pred punim „Jazinama“, protiv „Zadra“, kojeg je tada predvodio dečko kojeg su zvali samo Mugabe i predviđali mu sjajnu košarkašku budućnost. Na krilima svoje frenetične publike, Zadrani su odigrali odlično prvo poluvrijeme, a Draženu nije išlo ništa od ruke. Vrhunac usijanja u publici bio je ulazak tada vrlo mladog Stojka Vrankovića, koji je upravo stigao u Zadar iz Drniša i sa 16 godina već imao visinu od skoro 210 cm. Košarku je tada tek počeo učiti, nije još bio savladao ni osnove. No, zahvaljujući visini, prihvatio je jednu dobačenu loptu u reketu, i kad je podigao ruke „u nebo“, prekršaj je bio neizbježan, sudac je pokazao na dva bacanja. Publika je znala da Stojku bacanja nisu jača strana i začuo se huk podrške s tribina. Unatoč podršci, lopta je poletjela snažno zrakom i pogodila samo vrh table. No, publika nije odustala, kod drugog bacanja podrška je bila još jača, a kad je Stojko loptu izbacio kao katapultom i pogodio obruč, tribine su slavile potez poput olimpijske medalje. Kasnije je ovaj dijamant, tada još nebrušeni, veliki Krešo pretvorio u briljantnog igrača europske klase. I to je bilo sve od Zadra te godine. U drugom poluvremenu Dražen je napravio dar-mar, sva njegova raskoš talenta, odlučnosti i ambicije mogla se iščitavati iz svakog pokreta. Donio je pobjedu svojoj „Šibenci“ i hladan tuš Zadru.

Ostali sportovi nisu me toliko privlačili, osobito ne oni bez lopte. Tada nisam mogao razumjeti zašto bi netko trčao kilometrima ili veslao nabijajući žuljeve. A ni ozbiljniji nogomet nije više mogao biti moj sport, nisam napredovao u njemu od osnovne škole. Ostalo je samo sjećanje na utakmicu protiv 8a, kada mi ništa nije polazilo za nogom. S tribina su nas gledale cure i navijale za nas, motivacije nije nedostajalo, prestiž je bio u pitanju. Ispromašivao sam se taj dan. Na kraju sam falio „zicer“ tako da sam se spleo i pao na pod ispred njihovog gola. Dečkima iz razreda je „pukao film“, stali su iznad mene, derali se kako sam glup, glumeći kako čak i pljuju na mene i neka idem doma. A sve je bilo kao šala. Pa sam poželio nastaviti u tom tonu i demonstrativno otišao s igrališta u svlačionicu. I tamo mi je, ne znam od kuda i kako, sinula osvetnička ideja – napunio sam Prpi i Cicotu „sajmonke“ vodom i zbrisao nekih stotinjak metara uzbrdo, kako bi im najavio što sam napravio, kad se budu vraćali s terena, sa sigurne udaljenosti. S Cicom se nije bilo za šaliti kad bi bio ljut. A bit će, znao sam. Ali nisam mogao propustiti doživjeti njihovu reakciju. I dječji uživati.

Uz igralište ispred škole vezan je i trenutak moje warholovske 15-minutne slave, jedan od onih trenutaka zbog kojih mi je žao što sam se rodio u analogno doba. Trenutak koji bi tako volio vidjeti snimljen na nekom mobitelu, kada bi to samo bilo moguće. Igrali smo kvartovski turnir. Mi društvo iz kineskog zida, D1. Nismo bili dorasli turniru, mnogo mlađi od ostalih ekipa. Gdje su igrali i neki dečki iz „Orijenta“, čak i „Rijeke“. Ali borili smo se i izgarali, koliko nam je bilo dano. U zadnjem kolu igrali smo protiv ozbiljne ekipe, koja se borila za pehar. Mi smo bili bez pobjede, zadnji na tablici. Poveli su lako, u par poteza. S tribina su počela dobacivanja: „Pometite te klince!“ i „Proći će gore nego Zair u Njemačkoj!“ Ali probudio se inat u nama, letjeli smo po terenu, nismo se dali. Poluvrijeme se bližilo kraju, a mi smo još uvijek imali samo jedan gol u mreži. Tada je Baćo, jedini naš „profesionalac“, igrao je za juniore „Grobničana“, povukao po desnoj strani, sve do kornera i od tamo zavrnuo pred gol. Lopta je letjela nisko u peterac, golman je stajao na prvoj stativi, a ja sam se odbojkaški bacio glavom naprijed. I imao sreće. Udario sam glavom loptu, ili je lopta udarila u glavu, neposredno prije no što je pala na pod, lijepo se zarotirala i poletjela u suprotni, lijevi kut gola. Oštrić je bio visok i spretan, atletičar, bacio se kroz zrak na drugu stativu, letio ispružene ruke, ali lopta je, skliznuvši mu preko prstiju, završila u rašljama. Euforija na tribinama. Svi iz ekipe poskakali su na mene i slavili. A meni još uvijek nije bilo jasno kako sam uspio. Cijelo drugo poluvrijeme igrali smo kao Talijani. Pravi bunker, više-manje svi u petercu. I uspjeli, uzeli bod, utakmica je završila 1:1, a Oštrić i njegovi ostali bez pehara.

Jedini sport bez lopte koji sam volio bilo je skijanje. Ili, bolje rečeno, volio sam ići na skijanje. Jer na skijanju je bilo, makar meni, važnije ono što se događalo nakon skijanja, navečer, po sobama, u discu. Samo skijanje nisam nikada osobito savladao. Pokušavao sam nešto naučiti od Cicota, koji bi se svaki puta spuštao kao da snima neku reklamu, u svom baletanskom slow-motionu, pazeći na estetiku svakog pokreta. Poezija za oči. Hrabrosti sam se pak učio od Žmikota, koji je bio više spustaškog kova, adrenalinski tip koji bi jurio agresivno niz brijeg, dok bi mu se svako toliko jedna pa druga skija dizale u zrak od brzine i hupsera. Uspio sam tek toliko naučiti skijati da se mogu spustiti niz brijeg, manje-više sigurno. I uspjeti preživjeti. Što je bilo super, jer na svom prvom spustu, na našem prvom sedmodnevnom skijanju na Krvavcu mogao sam i ne uspjeti.