Bubi me nedavno podsjetio kako je Stole jednom rekao: “Sale ima problem, njemu su svi predmeti u školi jednako dobro išli.“ I bio je u pravu. Sjećam se kako smo u osmom razredu pisali zadaćnicu iz hrvatskog s temom „Kojim zanimanjem se želiš baviti u životu“. Svi su napisali nešto, manje ili više. Ja nisam baš ništa. Predao sam profesorici Ivošević prazan papir, samo je naslov bio na njemu. Bila je naučena od mene na svakojake „vragolije“ pa je i ovo smatrala mojom provokacijom i skretanjem pažnje na sebe. A zapravo, nisam napisao ništa, jer jednostavno nisam znao što bih napisao.

Zanimljivo, u svom prvom i jedinom intervjuu koji sam dao u životu, tamo negdje daleke ’72. godine, imao sam već vrlo jasan stav što želim biti u životu. Ali se putem taj fokus izgubio. Tko zna, možda se sada ponovo vraća. Bilo je prednovogodišnje vrijeme, trenutak kad se u socijalizmu govorilo o djeci pa je „Novi list“ odlučio objaviti razgovor s polaznicima vrtića „Bosiljka Rakić“ na Bulevardu. Odgojiteljice su odabrale jednu djevojčicu i mene, kao valjda, najbrbljavije u to vrijeme. Novinarka je sjela s nama za stol u hodniku i postavljala nam razna pitanja. Mislim da je imala mali magnetofon pred sobom, ali možda sam tu sliku nesvjesno naknadno ubacio u sjećanje, kako bi priča djelovala ozbiljnije i profesionalnije. Rekao sam novinarki kako sam od životinja uživo vidio mačku, psa i konja. Zaboravio sam tada svoj posjet ZOO-vrtu u Maksimiru, gdje sam vidio lava, tigra i slona, podsjetili su me kasnije Mama i Tata. Na pitanje „Što je za mene rat?“, odgovorio sam kako je to za mene malo rat, malo mir (Tolstojev roman bio je mamina omiljena knjiga. A na završno pitanje „Što ću biti kada odrastem?“, jasno sam odgovorio: „Novinal. Da mi ne odleže mašina p’st ili luku u tvolnici.“ Naravno, nisam tada znao da je novinarska profesija jedna od najstresnijih, komentirala je Nina kada bih prepričavao ovu anegdotu. U tim prepričavanjima ne bih zaboravio spomenuti kako je intervju izašao na dvije trećine stranice, zajedno s mojom slikom u pregačici, dok nešto crtam, a da je preostalu trećinu stranice dobio članak o Tesli.

Kroz osnovnu školu, osobito niže razrede, bio sam hiperaktivno dijete, uvijek tamo gdje su neke nevolje. Počelo je odmah u prvom razredu. Tko zna čime potaknut, jednom sam se za vrijeme sata dignuo, prošetao do prozora i podigao veliku ručku u njegovom desnom kutu, povikavši: „Pogledajte novi način za otvaranje prozora!“ Bio je to onaj zaista veliki prozor, dvostruki, dimenzija možda i metar i pol s metar i pol. Kako je prozor već bio otvoren na „V-e“, ispao je iz ležišta i pao mi na glavu. Srećom. Jer sam oduvijek imao jako veliku i tvrdu glavu. Tako sam sada stajao zbunjen unutar okvira prozora, oko mene je bio krug od nazubljenih komada stakla, ali glavi nije bilo ništa.

Kad sam dobio zaušnjake, još u vrtiću, vodili su me kod doktorice u dječji dispanzer na Sušaku. Ušao sam u čekaonicu, a kad je sestra izašla da nas primi, rekla je: „Ajme, ovo još u životu nisam vidjela, kako je dijete otečeno!“. Mislila je, valjda, da je sav taj volumen glave od bolesti. Jer sam bio kao E.T. „Brzo, brzo, stavite ga ovdje u sobu dok ne dođe doktorica, da se druga djeca ne zaraze“, rekla je sestra panično protrčavši kroz čekaonicu. Tako sam sjedio sam, izoliran, dok nije stigla doktorica. A onda dva tjedna morao mirovati kod kuće i nositi tamno-plavi šal omotan oko glave, iako je bio kolovoz.

No, pak na nesreću, mali prst lijeve ruke ostao mi je pritisnut između štoka i okvira prozora. Bilo je i krvi. Na još veću nesreću, komadić stakla je odletio zrakom i Igora jako posjekao u podnožju palca. Tu je bilo još i više krvi. Razrednica Zorka Matić, kojoj smo bili posljednja generacija pred mirovinu, organizirala je prijevoz, ne sjećam se kako ni s kime, ali osvanuli smo u sušačkoj bolnici. Pamtim one stepenice na ulazu u staru zgradu bolnice, u sjećanju su mi velike, ogromne, kao da su iz „Prohujalo s vihorom“. Sve nam, naravno, kad smo djeca, izgleda mnogo veće. Tako to onda i zapamtimo. Nisu me, na primjer, nikada do kraja uspjeli uvjeriti da u Lipicama, s nekih 5 godina, nisam jahao pravog, velikog konja nego ponija. Jer se jasno sjećam kako su mi trebali pomoći da se na njega uspnem, a onda sam, jašući ga, gledao s visoka na hipodromsku stazu, uživljen da sam Winnetou. Uvijek sam navijao za Indijance u kaubojskim filmovima. Problem je bio jedino kad bi u filmu glumio John Wayne. Kako navijati protiv njega. A poni je već bio star, tako su mi rekli pa nije baš jurio po stazi, nego je lagano kaskao, dok ga je vodič poticao uzicom da se ipak kreće prema naprijed. Jedino bi pred kraj kruga malo živnuo, ugledavši štalu, nadajući se kako je „jurnjava“ gotova i da će se moći vratiti svojoj zobi i sijenu. No, kad bi prošli vrata staje, shvatio bi, kako trka još nije gotova, ide novi krug pa bi ponovo usporio.

Igor je ušao prvi na šivanje, njegova rana bila je dublja. Mi smo ostali sjediti u čekaonici i ja sam se rasplakao. Učiteljica Zorka me tješila: „Znam da te boli i da si se prepao Saša, ali ne brini, bit će sve u redu.“ „Drugarice, ne brinem se ja za sebe, nego kako će se Mama i Tata prepasti kad čuju što mi se dogodilo“, odgovorio sam. Iz sale se čulo kako Igor viče i plače, šivanje na tom dijelu ruke jako je bolno. Saznao sam kasnije. A ja sam se mislio: „Ajme meni, kako će me to boljeti.“ Bojao sam se odmalena muškaraca u bijelim kutama, doktora, mesara, čak i brijača, kod kojeg me Tata vodio. No, kad sam ušao u salu, nije me dočekao doktor, nego je prema meni krenula prelijepa sestra, čija je uniforma bila kombinacija svijetlo plave i bijele boje, pogledala me, sagnula se i pogladila po kosi pa upitala: „Maleni, ti ćeš sigurno sada biti hrabar?“ „Hoću“, odgovorio sam nekako skupivši snagu. Tako od cijelog tog strašnog šivanja nisam osjetio ništa. Jer je ona sjedila pokraj mene, držala me za zdravu ruku, pričala neke priče, a ja sam gledao opčinjen u nju, dok je doktor radio svoje.

U cijeloj toj gužvi u školi, kad smo mi otišli u bolnicu, netko je Zokiju i Smoli dao moju torbu i krvavu kutu da ih odnesu mojoj kući, jer smo sva trojica živjeli u prvom kineskom zidu, D1, odmah do škole. Mobitela još nije bilo i vijesti se nisu mogle brzo prenijeti. Jednom sam pročitao da je trebalo dvanaest dana da u London stigne vijest o početku Francuske revolucije. Zaista začudno, kada gledam iz perspektive kako se danas sve informacije prenose globalno praktički u trenu. A kako će tek fantastičan uvid u svoje djetinjstvo, u svoj život uopće, a zapravo u same sebe i svoj razvitak, imati ljudi koji su danas mala djeca i čiji se svaki korak dokumentira, pohranjuje, objavljuje. Snimaju se ne samo fotografije nego i video filmovi i svatko će moći pratiti razvoj svoje osobnosti kroz pokret, govor, smijeh. Količina informacija koja se danas bilježi zaista je ogromna, a i dalje stalno raste. Ja pak od svojih predaka imam tek poneku fotografiju. A bilo bi zaista „fora“ imati mogućnost danas neke scene iz djetinjstva i mladosti pogledati zabilježene kao video klipiće. Kada su pozvonili na vrata stana (tada nije bilo parlafona na ulaznim vratima, u svaku se zgradu ulazilo slobodno i čudili bi se u Trstu kako su svi njihovi ulazi zatvoreni), otvorila im je Mama, uz komentar: „Djeco, dobar dan, a gdje je Saša?“. Na to je Zoki konstatirao: „Njemu je staklo palo na glavu, drugarica je njega i Igora odvela u bolnicu, a ovo su nam rekli da odnesemo vama.“ i pružio joj moju torbu, dok je Smola pridodao krvavu kutu. Na to je Mama uspjela samo reći, dok se rušila u nesvijest: „Serđo, dijete nam je nastradalo!“

U višim razredima osnovne stvari se nisu bitno promijenile – ocjene su do sedmog razreda bile sve odlične, ali vladanje je bilo samo dobro. Štoviše, u sedmom i osmom razredu bio sam jedini učenik u školi čije se ime na kraju polugodišta i cijele godine na razglasu čitalo dva puta. Prvi puta u nizu primjerenih učenika, koji bi počinjao najavom: „Pohvalom Nastavničkog vijeća zbog odličnog uspjeha pohvaljuju se slijedeći učenici…“ No, moje se ime čitalo i drugi puta, u nizu koji bi se najavio drugačijim uvodom: „Opomenom Razrednog vijeća kažnjavaju se zbog neopravdanih sati slijedeći učenici…“ i to me, tada, jako zabavljalo. U sedmom razredu više ni sve ocjene nisu bile odlične. Gradivo je naraslo, stigli su novi predmeti i više se nije sve moglo naučiti na satu. Nikakvih radnih navika nisam još imao, a i predmet su mog interesa tada bile zapravo samo tri stvari: prijatelji, košarka i cure. U to vrijeme, tim redom.

Trebalo je potražiti drugi način kako zadržati ocjene od daljnjeg slobodnog pada. Odgovor je stigao u vidu republičkih kontrolnih. Bili su to ispiti znanja najviše razine, koji su najznačajnije utjecali na konačnu ocjenu, a pisali su se obično samo jednom ili najviše dva puta u polugodištu. Kako im samo ime kaže, bili su isti za sve škole u Hrvatskoj. A najvažnije, za sve škole u Rijeci, gdje je svatko imao nekog prijatelja, s izviđača, iz obitelji ili druženja na granici između dva kvarta. Kvaka je bila u tome što su se ti kontrolni ponavljali generacijama pa, iako smo ih za vrijeme testa dobivali i iz njih čitali pitanja, odgovore nismo pisali na njih, na njihov žućkasti papir, poput recikliranog, nego na posebnu stranicu trgovačkog papira, kojeg bi nam profesorice podijelile zajedno s njima.

Zašto je bilo važno imati nekog poznatog iz druge škole i to da se na ispite nije direktno pisalo? Zbog različitog rasporeda sati i različitog tempa predavanja, uvijek bi neka škola i neki razred pisali test ranije. Kao da se danas matura u Gradu razvuče na tjedan-dva. Bilo je važno samo dobro komunicirati i izmjenjivati međusobno rješenja, nešto za nešto. Mi vama danas kemiju, vi nama sutra zemljopis. Nekako smo najbolju suradnju imali sa Sandrom, koja je živjela u crvenom neboderu, kraj robne kuće „Gornja Vežica“, koja je, iz ne sjećam se kojeg razloga, išla u školu na Donjoj Vežici. Razmjena je ovdje bila uhodana, stabilna i kvalitetna, donijela nam je puno dobrih ocjena. Ne nužno odličnih. Jer da se cijeli sustav ne bi urušio, bilo je važno držati ga u realnim okvirima. Što je značilo, ako si dio tima, imaš pravo sudjelovati, ali samo do ocjene koja je dogovorena na neformalnom vijeću. Otprilike, ako imaš jedinicu, rješenja podesiš za dvojku, eventualno slabu trojku. Ali ne za više. Četvorku mogu dobiti samo oni koji već imaju trojku, a za peticu trebaš imati pokriće da si je već ranije dobio. Sustav je funkcionirao odlično, kao švicarski sat, na zadovoljstvo svih uključenih.

Drugi važan uvjet bez kojeg se ne bi moglo, bila je ta činjenica pisanja kontrolnog na listu običnog papira. Ovo je omogućavalo da prije ispita (obično kod mene doma, jer sam živio odmah do škole), možeš napisati sva rješenja na papir, s točno onoliko grešaka koje ti osiguravaju željenu ocjenu, uredno ga potpisati i spremiti u torbu. A onda za vrijeme samog ispita pisati po papiru dobivenom od profesorice što te volja, glumiti kako se mučiš i trudiš rješavati zadatke, risati, brisati, sve dok pred kraj sata ne uloviš pravi trenutak i izvedeš brzi i što manje primjetan „Gospodinov“ (u ekipi su bili većinom dečki) ili „Damin“ (no, bile su i neke cure, „frendice“, kojima smo vjerovali) gambit – papir po kojem si švrljao pod kontrolnim gurneš ispod stola ili u džep kute, a iz torbe izvučeš na stol „asa iz rukava“, siguran prolaz.

Vrhunac u idejnom i organizacijskom smislu ova je naša aktivnost dosegla u akciji kodnog naziva „ključ Yadretovog balkona“. Nisam spomenuo, a važno je za priču, kako je osim tiskanih ispita namijenjenih učenicima, postojala i formatom manja verzija za profesore, koja je uključivala sve odgovore određenog testa. Zemljopis u osmom razredu nije više bio lagan. Pitanje je moglo biti o poljoprivredi oko Kumanova, industriji u Velenju ili klimi u Aleksincu, na primjer. Mnogo informacija, previše, je trebalo pozapamtiti. Bio je četvrtak, radili smo s profesoricom posljednje pripreme i provjere na satu za veliki republički ispit, koji smo pisali slijedeći utorak. I nada se javila u trenutku, Kairos je pretrčao preko razreda i trebalo ga je uloviti za čuperak – shvatili smo da profesorica odlaže svoj primjerak rješenja testa, obje grupe A i B (uvijek su bile dvije verzije testa, da se oteža prepisivanje pod satom), u ormarić na dnu razreda, kojeg je onda zaključala. Postalo nam je jasno, treba nam ključ. Ali koji? U potrazi za odgovorom, sutra smo u školu donijeli od kuće sve moguće ključeve koji su izgledom bili nalik onom koji smo za trenutak ugledali pa bi mogli odgovarati. I bingo! Balkonski ključ bio je naša ulaznica. No, tek je dio problema bio riješen. Jer razredi su se zaključavali pod velikim odmorom. U par minuta vremena malog odmora nije bilo vremena prepisati sve odgovore. Smartphone još nije bio izmišljen. Trebali smo smisliti plan izvan okvira.

Pomogao mi je potencijal izviđača – partizanskog kurira. Subotom smo u školi imali izviđačke sastanke, na kojima bi vježbali razna “vještarstva”, poput topografije i orijentacije u prostoru (poznavanje karata, rukovanje kompasom, crtanje itinerera, skica), signalizacije, prve pomoći, vezanja čvorova, brzinskog podizanje i rušenja šatora… Postojala su i natjecanja, više razina njih, sve do saveznih, kako se tada govorilo. Izmislio sam tako pokriće – trebaju nam karte za vježbanje orijentacije. Realno nam školske karte nisu mogle koristiti, jer se orijentacija radila s vojnim, specijalnim kartama malog mjerila, ali je prošlo, Pedagogica mi je dala ključ kabineta zemljopisa da u njemu održimo subotnji sastanak našeg voda.

Na sastanak je tajno stiglo i nekoliko pridruženih članova. Jer smo odlučili kako ćemo naš „uspjeh“ podijeliti sa svim drugim razredima naše generacije – u školi ih je bilo od A do D, mi smo bili B. Ušli smo u učionicu, jedan je ostao na vratima „čuvati stražu“, a mi smo nahrupili prema ormariću. Ključ nije zakazao, ušli smo i rješenja su konačno bila u našim rukama. Onda smo uredno posjedali u klupe, netko je čitao rješenja, a ostali, predstavnici svakog razreda, su ih zapisivali. Rješenja su vraćena u ormarić, koji je zaključan. Kao da se ništa nije dogodilo. I zaista, profesorica nije ništa primijetila, pisali smo test, zamijenili odgovore pod satom i vjerovali da će sve proći dobro. Ali nije. Kozmička pravda uplela je prste i naučila nas kako nema prečaca do uspjeha. Svi smo mogli naučiti tada kako su u laži, ipak, kratke noge, a zločin se, na kraju, ne isplati.