O nonovoj bolesti znam samo iz priča, jer sam bio na brodu dok je on odlazio. Ali i tako se snažno urezala u moje sjećanje i odigrala glavnu ulogu u mojoj odluci o prestanku pušenja. Godinama sam se pokušavao ostaviti cigareta. Prestao sam pušiti barem trideset puta u životu. Najdulje je apstinencija trajala 8 mjeseci. Najkraće, valjda 8 minuta. Kada bi bacio kutiju u kantu, a onda nečime iznerviran, sjeo u auto i otišao na Vežicu kupiti novu.

Znali su me u obitelji uspoređivati s nonom, što mi je uvijek imponiralo, ali i plašilo pa sam želio prevenirati razvitak bolesti. Osjećao sam, znao, u molitvi mi je bilo dano, da moram prestati pušiti. Jednostavno postoje tijela koja su sazdana od takvog materijala da se sa štetnim tvarima dobro nose. I ona koja to ne mogu. Neki ljudi pušeći dožive duboku starost, a neki mladi obole, iako nisu nikad zapalili. Tako je pušenje zapravo varijanta ruskog ruleta. Metak ne mora nikad opaliti, ali i može. Ako prestaneš pušiti, samo si izvadio jedan metak iz bubnja. Ne riskiraš kao De Niro u „Lovcu na jelene“ pa ih još i dodaješ. Njemu je dodavanje metaka zapravo povećavalo šansu preživljavanja, meni je pak oduzimalo. Igram dalje, jer živim, i smrt me svakako čeka. Opasnosti se nikada ne mogu riješiti dokraja. Ali sam matematički povećao svoju šansu da živim dulje. Kako je to bio predmet moje žudnje, moj konačni cilj, ispunjeno i dugo bivanje, morao sam u tu borbu. Što ranije, to bolje. Zapaliti zadnju cigaretu.

I prvu sam cigaretu, kao i zadnju, zapalio u Dragi. Bio sam treći ili četvrti osnovne, na ljetnim praznicima. Filter 57, slovenski. Radničku cigaretu. Radničku, jer su za razliku od svih ostalih, ove u mekoj kutiji bile pakirane naopako, okrenute „naglavačke“, s filterom prema dnu kutije. Navodno, kako radnici, kada bi ih vadili prljavim rukama, ne bi zaprljali filter, već tijelo cigarete. Dobio sam je od Dube ili Miljenka, oni su tada već bili tinejdžeri, i bio sam si važan u njihovom društvu. Sjećam se tog specifičnog okusa dima i nikotina, okusa koji se kod pušača vrlo brzo izgubi, već nakon par popušenih cigareta. Mogu ga se sjećati i oni koji su prestajali pušiti na nekoliko mjeseci ili godina pa opet zapalili cigaretu – to je onaj puni okus prvih dimova cigarete. Velika je muka ostaviti se pušenja, jer se nikotin veže na nikotinske receptore u mozgu, otpušta se dopamin i tako stvara karakteristični osjećaj snažne ugode pa se čovjek lako navikne i vrlo brzo postane ovisan. Što bi rekli u staroj reklami za Walter Wolf: „S cigaretom nisi sam“.

Jedino te strah, strah za zdravlje i život, može dovoljno motivirati da se toj ugodi othrvaš. Razumijem svakog koji ne može, jer i sam sam jedva u tome uspio. Nakon 30 godina pušenja, jer „za pravo“ sam krenuo u osmom razredu, s mekim Winstonom. Sastajali bi se u parku na ondašnjoj zadnjoj stanici sedmice, sjedili na klupici, zezali, pričali, pušili. I takoiz dana u dan. Bilo je to naše prvo mjesto okupljanja, kvartovska pozicija na kojoj smo se nalazili, manje-više uvijek ista muška ekipa, „kompa“, kako smo onda sami sebe zvali. A cure su dolazile i odlazile. Osim onih koje su ostale da nam postanu jednom žene. U tom parku dobio sam i jedini šamar u životu od Tate. Taman je u park došao Damir i prepričavao kako su ga „starci“ ulovili s cigaretama, našli ih u jakni, pravi pretres je bio. Sad je u kazni, ne smije van dva tjedna, može samo pola sata, dok prošeta psa. Pa je upravo iskoristio to vrijeme i došao u park s psom, što mu nije bio običaj, samo da nam ispriča što se dogodilo. „Pao“ je, jer je jedan prijatelj „propjevao“. I svom tati priznao da jest pušio, kad ga je ulovio omirisavši mu prste, jer ih je zaboravio namazati pelinom ili narančinom korom, kako bi obično činio pred ulazak u kuću. Ali je u naletu svog pokajanja, da si napravi malo „zraka“, rekao ocu kako on istina puši, ali da nije on tako loš, jer da Damir radi to i još mnogo gore. Otac mu je bio spartanski karakter, nalik očevima iz dva američka romana gdje se u naslovu spominje raž – Lovcu i Šunki- Zato nam kasnije nije bilo čudno da je tada rekao i više nego je trebao. Svatko bi na njegovu mjestu. Pod takvim pritiskom „puknuo“, kako danas mladi kažu.

Zapravo je prijateljev tata nazvao Damirovog telefonom, a Damir nam je, svojim duhovitim stilom, kao i obično, scenu prepričao na način kako je on saznavao detalje priznanja slušajući komentare svog oca, kome je tlak kroz razgovor sve više rastao: „Dobra večer. Da, ja sam Damirov tata. Hm, hm, kažete puši moj Damir. Pa eto, to su te godine, možda je probao koji puta, znate, dečki se prave važni. A da, kažete i da pije? Žestoko, votku, gin? E da, nije to dobro, slažem se, rano je još za takav alkohol. Molim, što kažete da i to nije sve? Pa što još može biti? Ma nemojte, kažete Vaš sin Vam je sve ispričao! To radi? Damire, dolazi simo sine, kakvo to ljepilo snifaš!?“

Dok smo se mi tako smijali Damirovom prepričavanju, veselo i drsko potežući dimove konzumirali slobodu da činimo što nam se brani, u park je odnekud ušetao, zapravo stvorio se odjednom pokraj naše klupice na dnu stepenica, nikad prije i nikad poslije, kao iz mađioničarevog šešira, moj Tata i opalio mi šamar, rekli bi „zidarski“. Vjerojatno je nešto i rekao, ali ne sjećam se više što. A ja sam ga, koliko god bio povrijeđen, osobito što je to bilo tako javno, pred tada najvažnijim ljudima u mom životu, zapravo razumio i stavivši se za tren u njegove cipele, nisam mu to uistinu bio ni zamjerio.

Na prvom skijanju na Krvavcu (od četiri na koja smo zajedno kao društvo išli), u prvom razredu srednje, cigaretu smo inaugurirali u svaki trenutak dana. Nikola je prvi oduševljeno zavikao u kupaonici i pozvao nas da svi dođemo vidjeti – napunio je kadu vodom, zavalio se u nju i zapalio cigaretu. Apsolutno originalni doživljaj, svima do tada nepoznat i nemoguć. Pušili smo u discu, na žičari, uz kavu, nakon jela, stalno. Jer nikog nije bilo da to vidi i javi „starcima“. Počeli smo pušiti i po školi, u wc-ima, na malim i velikim odmorima. Na izletima na zadnjim sjedalima u autobusima. Neki su prešli na „Opatiju“, crnu cigaretu, neki na „Partner“. Iris je pušila „HB“. Oni koji su vo

ljeli jače varijante pušili su „Drinu“, bez filtera. Otkrivali smo čari motanja duhana, najprije „Samson“, a onda „Drum“. Samo rizle i duhan. Mašinice za motanje su došle kasnije. Važan element, uz cigarete, bile su još uvijek tada šibice. Drvene ili parafinske. Pitalo se: „Imaš vatre?“. Pazili smo da se jednom šibicom upale samo dvije cigarete, treća bi bila loša sreća. Običaj je bio sveprisutan pa nas je zanimalo odakle potječe. U off-line vremenu takve informacije nisu bile dostupne “na klik”. Netko je ipak saznao da, navodno, običaj potječe iz Prvog svjetskog rata i vremena rovovskih bitaka. Na prvoj cigareti snajperist iz suprotna rova bio bi uzbunjen, na drugoj bi nanišanio, na trećoj pucao. Zato treća, ovdje, nije bila sreća. Pa su stigli plastični upaljači. A onda je svatko nekako uspio nabaviti svoj prvi „Zippo“. Najprije samo onaj osnovni, srebrni. Kasnije smo imali i zlatne, gravirane, s raznim logotipima.

Originalne, američke cigarete bilo je tada, početkom 80-tih, vrlo teško nabaviti. Svakako je trebalo pronaći neki „poseban“ izvor, bio to pomorac, gastarbajter ili privatni poduzetnik. Visoko rangirani članovi SK su ga isto imali, ali s njima nismo bili u kontaktu. Izvor koji smo mi našli bio je, sigurno, najoriginalniji mogući, nisam ni od kog čuo da ga je koristio. Naravno, kao i sve u životu što nije pošteno stečeno, ni ovaj nije mogao trajati vječno. Tko se sjetio načina, ne sjećam se. Ali uspjeli smo cigarete „nabavljati“ od Sanjinovog tate. Koji je obično imao šteku-dvije u svom baru. A način je bio minuciozan – žiletom otvoriti celofansko pakiranje šteke pa njenog kartona i onda izvaditi kutije i s njima ponoviti isti proces. Iz svake kutije uzeli bi onda po dvije cigarete, da se ne primijeti pa cijelu proceduru ponovili unazad, polijepili i vratili šteku u bar. Veliku smo energiju i strpljenje ulagali za tih 7 minuta užitka. „Klapalo“ je ovo neko vrijeme, na nekoliko smo se tuluma nauživali tog toliko željenog „star&stripes“ nikotinskog dima. Bruka je pukla kad je Sanjinov tata jednu od tih „olakšanih“ šteka poklonio svom kardiologu, kako je to još uvijek onda bio običaj, a ovaj ga je, otkrivši kako je bio zakinut, u jednom većem društvu, kroz smijeh prozvao da štedi gdje ne bi trebao.

Nedostatak cigareta svoju bi kulminaciju obično imao na kraju tuluma, oko 3-4 ujutro, kada bi nakon cijele noći i mnogo popijenog pića, skuhali nešto na brzinu, gladni kao vukovi, neku kajganu ili samo narezali šunke, i onda utvrdili da nitko više nema cigareta. Opcije drugstore na Školjiću ili 0-24 kiosk na Žabici nisu još postojale. Tako nam je preostajalo jedino „vratiti film unazad“ i iz kante za smeće izvući i skupiti sve one dopola ili makar ne baš do kraja popušene cigarete od te večeri i smotati si makar po jednu recycled cigaretu, ne iz prosvjećenosti nego iz teške nužde. Osobito bi se tada veselili ako bi na tulumu bila i koja cura koja je pušila samo zato jer i frendice puše. Tada bi, uz radost i smijeh, nalazili u kanti i prave „kapitalce“, ugašene već nakon par dimova.

Tek odlazak na brod omogućio mi je potpuni prijelaz na taj sanjani, crveni, tvrdi Marlboro. A propos crveni Marlboro, još je malo kronološki rano za priče s mojih pomorskih putovanja, ali sjetih se događaja kad smo prolazili Sueski kanal pa da ispričam. Znalo se kako je brodu za siguran prolaz Sueza, uz dobru „makinu“ i „čiste“ papire, još važnije da barba ima spremno 30-tak šteka tog originalnog Marlbora, kao univerzalno prihvaćene valute za zadovoljavanje apetita razno-raznih „vlasti“, koje na brod dolaze prije, ali i za vrijeme samog prolaza. To su svakojaki inspektori, požarni, sanitarni, za sigurnost pa doktori, carina, policija, piloti i zvaničnici svih fela. Otišlo je taj puta barbi i više nego je računao, ponestalo je Marlbora, a tek smo ulazili u kanal pa je odlučio pokušati iskoristiti nekih 10-tak šteka domaćeg Dunhilla, u tvrdom pakiranju, reprezentativnog izgleda, računao je da će biti dostojna zamjena neprikosnovenoj valuti svih svjetskih „gledanja kroz prste“.

Sam kanal i nije neko čudo od ljepote i tehnike (za razliku od, recimo, Panamskog, sa svojim sustavom ustava i prirodnim, egzotičnim jezerom u njega ukomponiranim), zapravo samo jedan veliki prolaz kroz pustinju s obje strane. Kao da ga je prokopalo neko jako veliko dijete, s kanticom i lopaticom. Na ulazu se formira konvoj, u kojem onda brodovi voze kroz njega u nizu, jedan za drugim. Sve se zapravo radi pod „manovrom“, uz pomoć remorkera, kao kad se brod ulazi vezati u luku. Tako su i nama prišla dva remorkera, svaki sa svoje strane, ispred nas brodovi, iza nas brodovi. Naši mornari bacaju lancane (brodske konope) na remorkere, njihovi mornari ih prihvaćaju i vuku, ali čuju se i povici s njihove strane: „Cigarettes! Two cartons!“ Netko s remorkera dovikuje i: „Marlboro, Marlboro!“ Chief baca dvije šteke Dunhilla koje mu je barba dao, da ih pokuša progurati. Dolje na remorkeru kupe šteke koje su pale na palubu i onda vidimo kako nešto viču jedan drugom pa se okupe, dogovaraju, jedan viče „No Marlboro, no canal!“, bacaju Dunhill nazad na naš brod i krenu odvezivati naše lancane, s namjerom da nas otpuste. Da li su samo prijetili ili bi je stvarno bacili nazad u more, chief nije htio riskirati saznati odgovor pa je otrčao u nadgrađe i po kabinama od posade na brzinu skupio četiri šteke Marlbora, koje su bačene na remorkere i konačno nam je potvrđeno sigurno mjesto u konvoju, koji je svojim ritmom mirno plovio prema jugu i Crvenom moru.

Tada sam, nakon jednog pijanstva na plaži u Venezueli i popušene dvije kutije tijekom večeri, s 19 godina prvi puta u životu prestao pušiti. Na 3 dana. Slijedio je povratak u domovinu i zagrebački Filter 160, u mekanoj kutiji boje starog zlata (tvrdi je krajem 70-tih pušila Mama), kojeg mi je Nives slala u vojsku u Aleksinac (već je radila u vrtiću i imala svoju plaću), gdje ga nije bilo za kupiti pa kad bi šteka stigla, podijelio bih je s Igorom iz Zagreba, jednim od rijetkih Hrvata u kasarni, koji ga je isto volio.

Odlazak ponovo na brod. Još se pušilo i u avionima. Famozno pitanje na check-in-u: „Smoking or no smoking seat, please?“ Skandinavski „SAS“ prvi uvodi zabranu pušenja na svojim interkontinentalnim letovima krajem 80-tih. Pa bi manje-više svaki pomorac radije pristao na 5 sati dulju rutu „KLM-om“ ili „Lufthanse-om“ nego letio mrskim „SAS-om“. Eksperimentiranje. Uz „Marlboro“ i „Winston“, „Camel“, „Lucky Strike“ i ponekad neke mentolke. Nakon povratka s broda, vratio sam se našim cigaretama, najprije „Croatia“ pa plavi Walter, i onda prešao na bijeli, kako je svijest o štetnosti pušenja sazrjela. Dok konačno, u jednoj molitvi, nisam došao do rješenja koje mi je omogućilo da uspijem u svojoj borbi i zauvijek se riješim cigareta.

Imao sam pola kutije, 10 cigareta. Ubuduće ću od njih pušiti po jednu cigaretu na mjesec. Valjda me previše opterećivalo kako prestati znači više nikad ne zapaliti. Zato mi je trebala ta jedna, koja me čeka drugi mjesec. Prvih nekoliko mjeseci jedva bih dočekao prvi dan u mjesecu, samo da mogu zapaliti. Onda sam nekoliko mjeseci namjerno odgađao, tamo negdje do 5-tog u mjesecu, kako bi mi gušt bio još veći. A onda me nekako gušt počeo prolaziti. Prolazila je i kvaliteta cigareta, koje su se nakon sedam mjeseci osušile. Osmi mjesec sam zapalio i više nisam. Ostale su dvije cigarete, sa žuto-svijetlosmeđim flekama po sebi, u kutiji. Jedno vrijeme sam ih čuvao kao dokaz moje pobjede, a onda i njih bacio. Vjerujem zauvijek.