Nono Tone je otišao u 77 godini. Da se njega pitalo, živio bi još barem toliko. Volio je život, bio je najčešće vedar, ponekad ljut ili zabrinut, ali nikada tužan, depresivan. Nosio se sa životom kako je najbolje znao, odgovorno, borio se uvijek, rješavao probleme na koje je mogao utjecati. Jer neke probleme u životu jednostavno nećemo moći riješiti, trebat ćemo ih prihvatiti. Smrt je kralj takvih problema. A neki će se pak riješiti sami od sebe, bez našeg angažmana. No, većinu ćemo moći svladati samo ako se angažiramo i s njima suočimo pa uložimo trud, fizički, mentalni ili duhovni, kako bi pronašli rješenje. Problem s problemima je da kada nam se ukažu na putu ne znamo kojoj od ove tri kategorije pripadaju. I zato svaki treba a priori staviti u kategoriju onih koji traže da im se posvetimo. A ako se koji onda putem sam riješi ili shvatimo da se njim ne možemo i ne trebamo boriti, bude nam, barem za trenutak, malo lakše.

Mnogo kasnije čitao sam razmišljanje kako postoje četiri vrste ljudi, prema tome kako se nose s problemima. Neki ljudi generiraju probleme. Drugi se na probleme vječno žale, a treći od njih bježe, skrivaju se. Na primjer, nojevi. Izviđači u šumi. Svi oni koji nisu uspjeli sazrjeti, koju su zbog nekog razloga zaustavili svoj osobni razvitak, zakopali svoj talent. Nisu dohvatili jesen svog života, jesen koja donosi plodove i mudrost promišljenog iskustva. Jer upravo je odnos prema problemima lakmus papir nečije zrelosti. Četvrti su tako odrasli, oni koji traže rješenja. Naravno, tada kao dijete nisam razmišljao o ovome, ali sam se osjećao dobro uz nona. Djeca ne uče ušima, nego očima. Drugim riječima, ne odgajamo djecu onime što im govorimo, već onime što činimo. Djeca su najsjajniji i najgenijalniji imitatori. A onda se, začeto u toj imitaciji, nekim čudom stvara kreacija, i dijete čini nešto novo, svoje i originalno. Kao što je Vincent svoje zanatsko slikarsko umijeće istesao kopirajući stare flamanske realiste. Dok u jednom trenutku nije okrenuo novi list, i točkicama oslikao svoje platno žutim poljima i crnim vranama. Zato jao si ga roditelju koji jedno govori, a drugo čini.

Rodio se u Žminju, u Istri. Htio je pobjeći u Jugoslaviju, da ne mora služiti u talijanskoj, Mussolinijevoj vojsci, ali su ga uhvatili i za kaznu poslali u vojni logor na Sardiniju. Kazna se pokazala kao dvostruki blagoslov. Prvi puta kada su ga oslobodili „Amerikani“ 1943. godine pa je kod njih naučio voziti kamion, što mu je onda postala i profesija. Drugi puta, kao i mnogim našim Istrijanima i Primorcima u 80-tim godinama prošlog stoljeća, kada je dobio talijansku mirovinu. I sve zaostatke od rata do tada, što je iznosilo nekih 30-tak milijuna ondašnjih talijanskih lira. Vrlo lijepi iznos, od kojeg su neki kupovali nove aute ili započinjali vlastiti biznis. Nono ga je podijelio na 4 dijela, svojim dvjema kćerima, drugoj ženi i nešto ostavio sebi za sigurnost. Tako sam i ja dobio 3 milijuna lira, koji nisam nigdje mudro uložio, nego u kratkom roku potrošio. U tim sam godinama bio vrlo nezreo.

Od ranog djetinjstva volio sam ići kod majke i nona u Dragu. Berbe grožđa bile su uvijek pravi doživljaj, a osobito njegovo gaženje na kraju, u velikoj bačvi. Za ovu sam zadaću godinama bio ja zadužen, jer me zabavljala. Nono bi dan ranije pripremio bačve, oprao ih „u tri vode“, kako me je učio i oko rupe pri dnu bačve, u koju se kasnije uvijala pipa, stavio bodljikavo grmlje šparožine, koje je služilo kao prvi filter kod otakanja mladog vina. Pišući sada o tome kako se pere sve vezano uz spremanje i odlaganje vina, sjetih se davno pročitanog intervjua s narodnim tribunom Jožom Pankretićem, koji je govorio o ljubavi i poštovanju koje seljak gaji i njeguje prema zemlji, do te mjere da bi se muškarac, svaki puta kada k zemlji ide, jednako kao da k svojoj ženi ide, trebao najprije vodom oprati i jedino čist k njima ići. Jer obje rađaju, a to je za veliko poštivanje. Takav je ruralni džentlmen starog kova bio i moj nono pa su me uvijek jedan na drugog podsjećali.

Kada smo se oženili, vratio sam se u Dragu i živjeli smo na katu, a on se sa svojom drugom ženom, tetom Milkom povukao u prizemlje. Napravio nam je mjesta i primio u svoju kuću. Jedini uvjet bio je da stavimo tepison u naš stan, jer u staroj kući, bez betonske ploče, gdje su drveni podovi pričvršćeni direktno na nosive grede, izolacija je jako slaba i stanari u prizemlju zaista imaju osjećaj da im ovi odozgora skaču po glavi. Jako je volio Hanu, koja je bila znatiželjno i aktivno dijete pa bi nam rekao da je „mića pametneja od vas dva“. Znao je prepoznati „kvalitetan štof“, još u pelenama. Kada bi išao ujutro prvi u dućan, zadrugu kako ju je on zvao (jer mi se tada još nismo rano budili, kao danas), iz „privata“ bi doviknuo: „Van rabi donest črni kruh?“ Hana bi istrčala na verandu i onda bi joj on kroz pergolu vinove loze, između listova, pružio ruku, govoreći „Daj nonu ‘ukicu“. Kada bi Hana vidjela njegovu ruku koja je izvirila, spustila bi se na koljena i ispod ograde mu pružala ruku da je dohvati.

Učio sam od njega mnoge stvari, gledajući ga kako ih radi. Zašto ti trebaju odvjetnici u životu. On bi rekao „Bil san jutros kod a’vokata.“ Njegov se zvao Zmaj Defilipis i imao je ured na Korzu. Što su to katastar i gruntovnica, a koja je razlika između posjedovnog i vlasničkog lista. Iako je cijeli život radio kao „šofer u Autoprometu“ nikada nije imao svoj auto. Onda sam ga znao ja ponekad voziti na Sušak ili kod doktorice. Rekao bi: „Zami damižanu, remo va Istravino po malvaziju!“. Volio je glazbu i ples, osobito roženice, mih i balun. Teta Zlata nije uzela svoj stari plastični crveni gramofon i brdo singlica zabavne glazbe u Dalmaciju, nego je ostao meni u nasljeđe. Odnekud se stvorila i jedna s dvije istrijanske narodne pjesme, koje je nono znao pa bi pitao da mu ih stavim i onda bi ih pjevao. A jednom je i otplesao cijeli balun na njih, govoreći mi kako je, kad je bio mlad, bilo važno dobro plesati, jer su djevojke voljele dečke koji dobro plešu. I na našem vjenčanju, već dobro u sedamdesetima, nekoliko puta je izašao na podij zaplesati. Volio sam gledati i slušati nona u plesu i glazbi, ali samu glazbu nisam razumio, osjećao, bila mi je daleka. Kasnije sam pročitao zanimljivu priču Livia Morosina kako je balun zapravo verzija hip-hopa, oba se plešu na ulici, a i ritam im je isti, mjera je 90-100, što je ritam koraka.

Draška pak doktorica Ljiljana produžila mu je život za mnogo godina, on je to znao i bio joj je zahvalan. Jer dok je još pušio, otišao je kod nje na pregled (ja ga se ne sjećam s cigaretom, ali obitelj priča kako je dok je vozio pušio po tri kutije na dan, jeo bi juhu i pušio, a kada bi krenuo na put noću od nekoliko stotina kilometara, zapalio bi cigaretu šibicama pri polasku, a onda na putu samo palio jednu na drugu). Kada je ušao u ordinaciju, nešto se našalio, a ona mu je ozbiljno rekla neka sjedne, da su došli nalazi. „Dobro, i kakovi su nalazi? Je to bronkitis?“, pitao je. A ona mu kratko odgovorila: „3 mjeseca.“ „Ča tri miseca?“, zbunjeno će on. A ona nastavi: „Možda šest, ako budeš imao sreće.“ „Ne razumin.“ Kaže nono, iako je vjerojatno već naslućivao gdje priča vodi. I doktorica poentira: „Toliko ćeš Tone još živjeti ako se ne ostaviš cigareta!“ Uspjela je tako doktorica u svom naumu, nono se jako preplašio, ostavio cigareta nabavivši nekakve tablete za odvikavanje iz Njemačke od kojih bi mu bilo jako mučno ako bi zapalio cigaretu, što je u početku još ponekad znao učiniti. Ali on je tablete uporno pio i tako je uspio.

Nažalost, iako je poživio dosta lijepih godina „u penziji“, nije na kraju uspio pobjeći od zloćudne bolesti, koja je napala njegova pluća i onda se proširila cijelim tijelom. Mučio se jako, pričala mi je Mama, bio je krupan čovjek, još uvijek zapravo u snazi, a bolest je razarala pluća pa bi znao šetati po sobi, u bolovima i krvavo kašljati. Želio sam znati je li nono pitao za mene, u zadnjim svojim danima na Zemlji. Rekla je da se ne sjeća, pitao je za tetu Zlatu i Boža, koji su živjeli u Dalmaciji i koje je rijetko viđao, i uvijek imao osjećaj da je njima manje pružio nego nama koji smo živjeli u Rijeci. Bio sam svjestan, onda ne tako jasno kao sada, ali naslućivao sam da sam nona jako razočarao jednom svojom neodgovornošću i da nije mogao to preboljeti. Dogovorili smo kako ću ga voziti u Istru, ne znam više zašto. Ali trebali smo krenuti rano ujutro. Nisam došao u dogovoreno vrijeme (zaspao sam) pa se popeo na verandu ispred našeg stana i pozvonio. Probudio sam se, a on mi je na vratima rekao kako je skuhao kavu, neka dođem popiti i zapaliti pa idemo. Bez ljutnje. Mislim da su nam prijatelji bili noć prije, popio sam dosta, popušio cijelu kutiju, jedva sam gledao pa sam se vratio samo još malo u krevet, mislio sam. I opet zaspao. Kada je drugi puta morao doći pozvoniti i probuditi me, jednostavno mu nije bilo jasno kako sam se tako mogao ponijeti. U mnogim sličnim situacijama u životu, kada sam bio u napasti da se slično ponesem i zanemarim obvezu koja me čeka, pomisao kako me on sada gleda i vidi jasno, dala bi mi snage da ustanem i krenem. Da ga ne razočaram ponovo.

A kako me nije bilo za vrijeme nonove brze i tragične bolesti, ostao mi je zauvijek u sjećanju onakav kakav je uvijek bio, vedar i sabran, psihički čvrst i stabilan, Tone stijena. Štoviše, zadnje mi je sjećanje na njega zapravo naš prvi i jedini pravi razgovor dvoje ravnopravnih muškaraca, a ne više samo djeda i unuka, neposredno pred moj odlazak na brod. Iako smo takve razgovore mi dečki u „kompi“ svakodnevno vodili, razgovarati tako s njim jako me iznenadilo, zbunilo i na njega tada još, nažalost, nisam bio spreman, ne sa njim. Ali danas mi je drago da smo makar jedan takav razgovor imali, prije nego je otišao. Išli smo u Istru, po drva. U njegovu šumu kod Savičente. Prijevoz kamionom do Rijeke dobio je od svoje stare firme gratis. Drva su naš čekala složena na rubu šume, podijeljena u dvije hrpe, lijepo složena na metar. Kako je običaj u Istri, jedna pripada vlasniku, druga pilarima, koji su drva pripremili. Vozač i ja smo ukrcali naša drva, 7-8 metara, a braća Zonta, pilari, svoja na prikolicu, koju je vukao traktor. Pa smo pošli kod njih na pršut i čašu-dvije vina, nazdraviti dobro obavljenom poslu.

Na povratku je tako, nakon cijelog dana rada i dobrog ručka porasla atmosfera. Osobito je naš vozač bio raspoložen pričati o svojim iskustvima s djevojkama, sve dok u jednom trenutku više nije bilo nikakve autocenzure i krenuo se u detalje hvaliti što je radio prošlog ljeta na Silbi s nekom Njemicom, na noćnom kupanju. Kako sam sjedio u sredini, tada sam ga cimnuo laktom, i skrenuvši pogledom na desno prema nonu, rekao nešto kao: „Pa ne morate baš ići u detalje!“ A nono se nasmijao od srca i odgovorio mi: „Pušćaj ga mali, neka poveda. Ča ti ne voliš malo pred spavanje poškakljat ženu dole po dlakicami? Ja da!“