U Dublinu sam prvi puta za Svisvete. Zato ne mogu otići staviti cvijeće i zapaliti svijeću, kako jesam mnogih prošlih godina, dragima koji su otišli u Vječnost: majki i nonu Tonu u Dragu, noni Bianci i nonu Carlu na Kozalu, gdje bi posjetili i pranona Giorgia, barba Milivoja, tetu Vidu, Nedu i pok. gospođu Jurčić. U Dragi bi još obišli Miju, Željkove mamu i tatu i biž-nonića. Na Trsatu tetu Ljudmilu i barba Milodara, Jagodine i Mikijeve roditelje, a u Gorskom Kotaru, u Crnom Lugu Nivesinu obitelj – baku Ružu, majku Dragicu, Silvanu, barba Rudija i tetu Ivanku. Kod zajedničkog križa sjetio bih se onih do kojih ni tada nisam mogao: tatinog brata barba Maria, mamine sestre tete Zlate i bratića Boža iz Dalmacije i mog neprežaljenog desetara Mirse.

Najprije je otišao Tatin tata, nono Carlo. Zapravo ga se i ne sjećam, iako sam imao već 12 godina kad je otišao. Najbolje ga pamtim s crno bijelih fotografija, snimljenih na obiteljskom izletu u Zagrebački zoološki vrt, imao sam tada samo 4-5 godina, ali sam te fotografije godinama kasnije znao gledati. Rijetko smo se viđali. On bi svoje penzionerske dane provodio u kavani „Central“, čitajući novine i kasnije hraneći golubove. Mnogo je pušio i dobro pamtim samo njegove prste tamnožute od duhana. Zadnjih godina, pred odlazak, demencija je učinila svoje, znao bi odlutati pa bi ga tražili. Jednom je tako i pao, slomio kuk i više se nije oporavio. Pogreba se ne sjećam, ali sjećam se karmina, Tati je pozlilo, nije imao običaj piti pa su ga tada tuga, stres i alkohol slomili.

Malo za njim preminula je Mamina mama, koja se zvala Tonica, ali ja sam je zvao samo majka, kako je to običaj u dijelovima Primorja. Majku sam kao dijete volio najviše. Bez konkurencije. A kako i ne bi kad mi je kod nje bilo sve dozvoljeno. Kad sam bio jako mali, obožavao sam, pričaju stariji, vaditi lonce, tanjure i sav kuhinjski pribor iz ormarića na pod i igrati se njima. Primijetio sam da je i Noa u dobi nakon dvije godine to volio raditi. Ne znam da li su to geni ili i inače to dečki vole raditi. Jednom smo majka i ja bili sami doma pa sam uzeo batić za meso i njime lupkao po ladicama ormara. Kad se nono vratio i primijetio kako ladice izgledaju kao šnicli spremni za friganje, s utisnutim malenim kockastim ornamentima i intarzijama, „zazijal je na majku da ča je to!“, a majka je odgovorila da „se brižni mali tako lipo i veselo igral da ni imela srca ga prekinut’“. Kod nje sam prvi puta jeo leću, jedva me nagovorila, pekla je super kuglof i njoj bi nosili sve što je trebalo pokrpati, porubiti i zašiti, jer je bila šilica, a Mama nije znala s iglom i koncem. Od nje smo Sestra i ja dobili prvi patchwork, iako tada nisam znao da se to tako zove, od razno raznih krpa i krpica napravila nam je majka pokrivače za krevet, koji su me već kao dijete oduševili, a danas mislim da znam i zašto – bili su lijepih, svakojakih, a opet uklopljenih boja, obožavam boje, a stvoreni od ostataka, otpadaka, kojima je netko svojom idejom i radom udahnuo novi smisao, novu praktičnu primjenu, novu ljepotu. Na moju pak sramotu, takvu sam majku ja varao na kartama. Složio bi cijelo dijeljenje briškule unaprijed u špilu tako da sve briškule idu meni i onda je zvao da dođe igrati. Kad bi skuhala ili oprala što je imala i ulovila vremena pa sjela za stol, dočekao bi je riječima. „Majka, evo sad kad si došla, ja ću prvi dijeliti karte…“ pa bi požurio brzo njoj dati tri karte, sebi tri i okrenuo kartu koja određuje briškulu, da ona ne bi stigla presjeći špil (danas mislim da nije ni htjela). Ovaj ritual s majkom ponavljao sam svaki puta kad sam bio željan pobjede. S nonom sam ga pokušao samo jednom, odmah je reagirao: „No, no, mali, ki te to učil igrat’, daj prvo meni semo da prisičen!“ Pa ga više godinama nisam zvao na briškulu. Sve dok nisam dovoljno odrastao i shvatio da trebam igrati s njim, kako bih iz tih poraza naučio igru i kako bi mi ti porazi omogućili pobjedu u igri s ekipom. Majka je kosu uvijek imala složenu u punđu i samo sam je takvu znao. Zadnji puta kad sam je vidio u bolnici, dugačka joj je kosa bila raspletena, prošarana sijedim vlasima, a ona odsutna i ne više blaga, kakvu sam je jedino znao. I ostao sam dječje zbunjen, ne shvaćajući tada razloge njene promjene. Danas ih možda tek naslućujem, pretpostavljam. Jer majka je sama odlučila kada će otići.

Nona Bianca bila je vrlo sitna ženica stasom, ali vrlo snažna glasom, njena je bila zadnja u kući. Nije nikada u potpunosti savladala hrvatski pa su bratić i sestrična, koji su s njom živjeli, od nje naučili talijanski. Pamtim je kako nam kuha griz za večeru, u kuhinji koja je bila i dnevni boravak. Ako bi bili kod njih u nedjelju, sjećam se kako bi se lijepo obukla, u crni kostimić, crne lakirane cipele, uzela malu crnu lakiranu torbicu i uputila na misu, u obližnju crkvu na Kozali. Jedina je iz cijele obitelji išla u crkvu. U vrijeme pred naš pubertet, bratić je bio „crna ovca“ u obitelji, jer se svađao s nonom i nije ju „slušao“, dok sam ja, danas znam nerealno, pobirao lovorike kao “dobri bratić“. Jer jedno je bilo biti ljubazan i drag s nonom na sat-dva jedanput-dvaput na mjesec, a drugo iz dana u dan se pokušavati izboriti za malo slobode i neodgovornosti, toliko potrebne dječacima u toj dobi. Nona je kopnila polako, u svojoj sobi na kraju stana. Mnogo godina poslije, dok sam čitao „Mirise, zlato i tamjan“, nisam mogao pobjeći od slike koja je Madonu smjestila u sobu moje none i cijeli se roman, za mene, izdogađao u njoj. Iznad ulaza u sobu stajao je upečatljivi auto-portret njenog pokojnog oca Giorgia, slikara, vrlo osebujne pojave, s Dalijevskim brkovima, samo višestruko debljim. Obiteljska legenda govorila je kako je lubenice, trešnje i višnje jeo s košticama. Nona je otišla u za mene vrlo nezgodnom trenutku, niti petnaestak dana prije Mirsinog vjenčanja u Mostaru, na kojem sam mu trebao biti kum. U to su se vrijeme odlasci članova obitelji pratili službenim procesom žalovanja, koje je uključivalo gašenje televizora i radija u kući na određeno razdoblje, kao i odgađanje sudjelovanja članova obitelji na svih prigodama koje su imale zabavni karakter. Koliko će stvarno trajati ovo razdoblje obveznog tihog pijeteta određivala je glava obitelji. Zato sam, nakon što sam Mirsi javio da mu ne mogu biti kum, jer nisam uopće siguran hoću li na vjenčanje moći doći, što svjesno, iz računa, a što iz stvarne želje da pomognem, odlučio zakopati ratnu sjekiru s Tatom, koja je u to good bye teens vrijeme, stalno bila „krvava“, i učiniti sve da budem dobar u slijedeća dva tjedna. Dobar je, ukratko, značilo ne proturječiti. Rezultat je ovog mog nastojanja bio uspješan, i Tata se složio da mogu ići na Mirsovo vjenčanje, uz komentar: „Bio si mi dobar ove dane pa možeš ići.“ Nešto za nešto. Kao u biznisu. Ali, što ću, ne trebam suditi, nitko ne može sam prevladati svoja ograničenja. Jer ako smo u nečemu ograničeni, po definiciji, ne možemo sami izaći iz tog okvira. Ograničenja možemo prevladati samo otvarajući se promjeni, prepuštajući kormilo drugom, zapravo Prvom, onom koji nema ograničenja. Tako mislim upravo suprotno od onoga što Kekin pjeva: „Maknite dupe s mog sica“. Njegove ljubavne pjesme obožavam, neočekivane, inteligentne i originalne rime i vješto ocrtane emocije, u slike koje zrače. Ali oko pitanja volana se ne slažemo. No, danas razumijem i prihvaćam da Tata, kako se nije otvorio Duhu, ne može nadrasti sebe i ostaje zarobljen u svojim materijalnim zadatostima.

Najduže sam bio s nonom Tonom. S njim sam oduvijek volio biti, iako je bio snažan i dominantan. Rekli bi strog. A opet, s djecom je bio zapravo blag. Volio sam učiti od njega, prirodno, gledanjem, bio mi je uzor u mnogočemu. Do te mjere da sam za svoje kršteno ime odabrao njegovo, Antun. Kako se zove i svetac zaštitnik sušačke Drage, mjesta u kojem sam rođen i gdje sam se opet vratio živjeti nakon što smo se oženili. A sada, dok ležim na krevetu u hostelu „My place“ u Dublinu i razmišljam o onima bez kojih me ne bi bilo, učim se i kako je to kada to ime postaje moje prvo ime, ime kojim me zovu novi ljudi koje upoznajem, jer se tako predstavljam, u engleskoj varijanti, Antony. I to mi se sve više sviđa.

A na ulici je proslava Halloween-a u punom jeku, buka i glasovi dopiru u moju suterensku sobu. Mislim da ulicom prolazi kostimirana grupa i preko razglasa čujem voditelja kako čestita svima koji su se okupili. U pozadini je i prigodna pjesma, song iz filma „Ghostbusters“. Sve po značaju koji stanovnici grada pridaju ovom danu podsjeća na naše maškare i nedjeljnu povorku na riječkom karnevalu. Sjetih se i današnjeg razgovora s Andreom u tvornici. Kad sam komentirao da Irci u mnogočemu imitiraju Amerikance pa su tako uvezli i njihov Halloween i od njega napravili spektakl, naučio me kako je zapravo bilo obrnuto, Irci su ga „izmislili“ i izvezli preko Atlantika, u valovima izbjeglica koje su emigrirale bježeći od velike gladi, i koje su sa sobom ponijele i svoje običaje i tradicionalna slavlja. A sada im Amerika prodaje ono što su joj oni poklonili.

Na Internetu pronalazim meni zanimljive podatke kako se spomen na mučenike, zajednički različitim crkvama, počeo slaviti od 4. stoljeća. Prvi tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni su najprije u Antiohiji i to u nedjelju nakon Duhova. Ovaj običaj opisuje i sveti Ivan Zlatousti u 5. stoljeću, a do danas se zadržao u istočnim pravoslavnim crkvama. Papa Grgur III. je u 8. stoljeću, na zahtjev irskih monaha. premjestio ovaj blagdan na 1. studenoga, kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom »Samhain«, koji je označavao kraj ljeta i početak Nove godine. I dan danas Irci 1. siječnju, kalendarskom početku nove godine generalno ne pridaju poseban značaj, mnoge trgovine su tada čak i otvorene, a ovdje je taj dan uopće proglašen crvenim u kalendaru tek 1974. godine.