Krenulo je skupljanje mog irskog iskustva. Posao sam sretno dobio spletom okolnosti, odmah drugi dan nakon što sam ga mogao tražiti. Zaista izvrstan start, situacija je sada mnogo lakša, kakva-takva sigurnost postoji. A posao su mi donijele tri stvari, koliko je meni dano dokučiti. Prvo, jedan mali irski kolačić, tradicionalni, božićni. Jer ga tvornica proizvodi unaprijed u velikim količinama pred blagdane i svake godine zaposli ekipu ljudi da to obave. Pred Božić ih onda pakira u ukrasne kutije i prodaje, po šest komada, s velikim natpisom „Hand made“. Vidio sam jedan ogledni primjerak na polici u pekarnici.

Drugo, pomogla je Rajkova preporuka kod našeg čovjeka u agenciji. Otvorila mi vrata, ubacila u igru. I treće, moje iskustvo malog od kužine iz konobe „Nebuloza“. Jer je ovo, samo naizgled nebulozno iskustvo, bilo centralni dio mog spomenutog radničkog životopisa. I nekom ipak upalo u oko. Dovelo me irsku pekarnicu. I tako sam stavio još jednu recku na moj zamišljeni tomahawk, za još jedan posao u životu koji sam radio. A radio sam ih zaista svakojakih. Ne znam bi li baš mogao konkurirati Bukowskom i njegovom Hanku Chinaskom po njihovom broju, davno sam čitao knjigu „Factotum“, u kojoj opisuje kakve je sve poslove u životu radio. I koliko je popio, dok nije radio. Ili je. I koliko žena zaveo. U svakom pogledu, iako smo bili u istom sportu, Hank je igrao za reprezentaciju, a ja u nižim ligama.

Prvi mi je posao našao Tata. Ljeto poslije osmog razreda. Ili, prvog srednje, nisam siguran. U „Čoki“ na Školjiću, skladištu mesa i suhomesnatih proizvoda. Pamtim kako mi je poslovođa, uvijek opasan bijelom mesarskom keceljom, dobacio u prolazu, prvih dana kad sam stigao: „Ajde mali, riješi onih par kutija parizera najprije!“. Krenuo sam do njih, stajale su ispred ulaza u veliki hladnjak, i u tih nekoliko koraka razmišljao što bi značilo „riješi parizere“, nije mi bilo jasno. No, kad sam otvorio prvu kutiju, pogledao unutra, pomislio sam: „Pa jasno, riješiti parizere može značiti samo odvesti ih van u baju“. Jer u kutiji su sve kobasice bile napadnute plijesni, prepoznatljiva narančasta boja omota parizera tek se tu i tamo nazirala, uglavnom je dominirala svijetlo plava boja. Stavio sam kutije na kolica i ponosno krenuo preko skladišta prema vratima, zadovoljan što sam tako mlad, a već samostalan u poslu. Ali negdje pred izlazom, zaustavi me poslovođin glas iza leđa: „Mali, jesi lud, di ćeš s tin parizerima?“. „Pa u smeće, gotovi su, za bacit’“, odgovorio sam, istovremeno i zbunjeno i samouvjereno. I dodao: „Nema im spasa.“. A poslovođa, s mnogo više iskustva od mene, sumirao je kratko: „Spasit’ ćeš ti njih sve. Do jednog!“. I objasni mi ovako E.R. postupak za parizersko plavilo: „Vidiš, donesi vode u kanti ‘amo, krpe su ti tu ispod sudopera i onda lijepo svaki parizer temeljito mokrom krpom obriši, makni to sranje, osuši papirom i bit će k’o novi!“

Hank Chinaski by NecroHyde on DeviantArtNakon toga slijedili su razni poslovi preko Omladinske. Rano ujutro dolazilo se u Kružnu ulicu, preko puta Palach-a i čekalo u redu. Onda bi teti u kancelariji, iza staklene pregrade, telefon počeo zvoniti, javljali su joj se poslovi. Prozivala je vrstu posla i broj potrebnih omladinaca, a mi bi se prijavljivali redom kojim smo stigli. Svega je tu bilo. Pamtim seljenje dobrostojeće četveročlane obitelji u Marčeljevu Dragu, na četvrti kat. Prvi puta sam bio tamo, živio sam i odrastao na Vežici, kretao se po Sušaku, i u centru Grada, a odlazak u neko od novih naselja koja su nastajala na zapadu bila su tada mali izlet u nepoznato. Kažem dobrostojeće, jer je to bitno za količinu stvari koje su imali za preseliti. Pun kamion, i to ne onaj najmanji. A višnja na selidbenoj torti bila je termo peć od 5 kW, čudo tehnike. I čudo teško. Domaćini su pripremili dvije male drvene gredice, na koje smo stavili peć i onda smo je nas četvorica iz Kružne digli, i nosili kao ranjenika u partizanskim filmovima. A dvoje domaćina je savjetima upravljalo ovom našom mono kolonom koja se teškim koracima penjala uzbrdo. Jer, shvatio sam kasnije, bilo je isplativije i manje rizično za oštetiti peć, uzeti četiri mlada i jaka dečka, spremna na sve radi dnevnice, zamjenjive navečer za pivo i ulaznice, nego rastaviti peć u prizemlju i šamotne cigle elegantno iznijeti na zadnji kat zgrade.

Ubrzat ću ovdje, bez detalja i navesti samo nazive „pravih“ poslova, onih iz radne knjižice, da steknete uvid u paletu, a o detaljima neki drugi put, kad bude više vremena i kad bude vezano za neku novu priču: asistent radiotelegrafiste, noćni čuvar, pomoćni porezni inspektor, drugi pomoćnik na uzdužnom rezaču, radiotelegrafista, operater u nadzornom centru, voditelj prodaje (Alarm automatika, 1. put), administrator i logističar, voditelj komunikacija (Alarm automatika, 2. put), agent za prodaju nekretnina, vlasnik dječje igraonice „Križić-kružić“, specijalist nabave (Alarm automatika, 3. put), pomoćni slastičar. Taj mi je aktualan.

No, kad sam se, nakon prvog šoka, na najnovijem poslu pomalo snašao, uspio pogledati uokolo i počeo upoznavati s ljudima, pekarnica je izgubila irski predznak i postala pravi svijet u malom. Ako ne svijet, ono barem pola svijeta. Od nas 8 u timu, nema dvije osobe iz iste države. Donosi to mnoga pitanja i potiče na razmišljanje. Irci su potpuno otvoreni prema svijetu, drugim i drugačijim ljudima. Šarenilo koje se vidi na ulicama Dublina, slično je onome u Singaporeu, Londonu ili New Yorku. Čak i sada, kada je korona ispraznila ulice od turista. Je li takvo što moguće kod nas u Hrvatskoj? Koliko smo spremni i želimo li uopće dopustiti da ljudi dolaze odasvud u našu zemlju? U konačnici, je li to dobro ili loše za neku zemlju? Thomas, irski građevinski radnik kojeg sam upoznao u hostelu, misli da je to dobro, jer novi ljudi donose nove ideje i pomažu graditi njegovu zemlju. Uostalom, kaže, Irci su toliko mnogo iseljavali u prošlosti pa jako dobro razumiju nečiju želju da krene u potragu za boljim sutra. No, svakako je indikativno kako je jedini Irac među nama lider tima – Alen. Iva je Poljakinja, Marija iz Zapadne Afrike. Andrea iz Italije, Richard iz Nigerije, a Mani iz Konga. Remus je Rumunj. I Antony je iz Hrvatske. Odlučio sam u Irskoj koristiti englesku verziju mog krsnog imena Antun.

Drugoga dana sam se počeo detaljnije upoznavati s procesom nastajanja tog slatkog božićnog čuda. A upoznavao sam se i s ljudima, još uvijek su neki dolazili, a neki odlazili, tim se probirao na situ napornog industrijskog rada, što je znalo dovesti i do smiješnih situacija. Treći dan ujutro rekao sam Alenu da pišem blog o mom životu u Irskoj i pitao ga kako se zove kolač koji radimo, odgovorio je: „Minty Spices“. Makar sam ga ja tako razumio. Vrtio sam po glavi taj dan jesam li dobro razumio, možda ima metvice, nekih drugih začina, božićni su kolači, mirišljavi. Ali nekako mi nije leglo i zamolio sam da mi ime napiše na papirić, preduhitrivši njegov pokušaj da mi speluje naziv kolača. Spelovanje nisam nikad svladao kako valja, osobito mi od izvornog govornika ne bi bilo od velike pomoći da protrči kroz naziv, deset slova u tri sekunde. Na papiriću je pisalo „Mince Pies“. Ok, sad je jasnije ovo drugo, pite, ali što je mince pa što to nije mljeveno meso, kakav je to naziv? Ali jest, tako se kolač zove, vidio sam kasnije na netu, Mincemeat je naziv za mješavinu suhog voća i začina, koja se stoljećima koristi za punjenje kolača u božićno vrijeme. I baš sam ga želio probati. Jer ovdje se škart, a toga ima, kao i u svakoj industrijskoj proizvodnji, mora baciti u smeće. Ništa se ne jede u pekarnici, ništa se ne iznosi iz nje. Alen je veliki pobornik pravila i procedura. Za sada mi ostaje samo mirisati. Dobro, makar znam da nemam koronu.

Dok sam se mučio savladati rad na stroju kojeg zovemo „cooking machine“, a naravno, ništa se u njemu ne kuha, nego je prva karika u lancu kreiranja irskih pituljica, važe tijesto i ubitačno jednoličnim ritmom izbacuje 30 grama teške žetone tijesta, koje onda drugi radnik treba kružnim pokretima ruku po pultu formirati u kuglice, koje stavlja u aluminijske modlice i pakira u kutiije, primjetio sam da se Richard vratio s prve, 15-minutne pauze i zamijenio Andreu, koji je veselo odšetao na svoj zasluženi odmor. A ha, razmišljao sam, istovremeno dok je stroj svoje drukao, nije lako na ovom stroju, vidiš Richard je stavio i naočale, valjda su mu oči umorne. Pa sav je nekako umoran, što mu je, ne stiže sada ni pola koliko je stizao prije pauze? Richard se i dalje mučio, hrpa je bila pred njim sve veća pa sam se stvarno zabrinuo. Zaustavio sam stroj, prišao mu, pitavši ga „Richard, are you ok?“. A on me malo začuđeno, a malo ljutito pogledao i odgovorio: „I am not Richard, I am Mani!“. Iste visine, sličnih godina, iste puti, još s maskom preko lica i mrežicom na glavi, nažalost, nisam uočio razliku. Prvi puta susreo sam se s tim problemom još kao mladić od 19 godina na brodu, kad nisam razumio japanskog shipchandler-a koji nam je tumačio da su njemu svi bijelci jednaki.