Davno sam negdje čuo kinesku poslovicu kako svaki čovjek, ako svom životu želi dati smisao, treba napraviti četiri stvari. Posaditi drvo. To jesam. Više njih, možda 20. Volim saditi drva, zapravo volim saditi voćke. Nažalost, nisu se sve održale. Ali neke jesu. To me veseli. Volio bih ih posaditi još mnogo. Kažu da voćke čovjek ne sadi radi sebe nego radi onih koji dolaze za njim. Lijepa simbolika. Prvu voćku zasadio sam zajedno s Nives, kad je bila trudna s našom prvom kćeri. Sjećam se tog proljetnog dana, tek smo se oženili, vratili u staru kuću na selu, još jako mladi, djeca zapravo. Ali odlučili smo primiti svoje dijete koje nam je Nebo poslalo. Iako tada to nisam znao.

Stigla je Hana. Donijela novi smisao. Stari Kinez potapšao me po ramenu, na dobrom si putu. Imati dijete drugi je smisao ljudskog bivanja. Nekoliko godina kasnije dobili smo i Ingrid. Sad smo imali dvije kćeri, jednu crnu i jednu plavu. Čudo života. Obje naše, a tako različite. A na moru je prestajala razdragana bonaca neodgovornog djetinjstva, krenuli su oblaci, vjetrovi, valovi, dobivali smo prve bore. I ožiljke. Prave. Ne samo od razderanih koljena.

Probudiš se onda jednog jutra i kao Gregor shvatiš da je polovica puta već prošla, 50 ti je godina. A ti si na pola puta i sa smislom života, imaš dva od četiri. Pa se malo zamisliš, hoće li biti vremena za ostvariti preostala dva. A što ako je ovo što je prošlo već više od pola, možda nećeš živjeti 100 godina. I počneš osjećati pritisak da se pokreneš, da nešto učiniš. Vječnost na Zemlji ne postoji. Resursi su ograničeni. I to je zapravo dobro, tjera nas naprijed. Kad imaš banana koje rastu svuda oko tebe baš ti se i ne pokreće, ne brineš o sutra. Akciju pokreće kad ti je hladno, trebaš napraviti zaklon, zaštititi sebe, obitelj. Nisu slučajno Skandinavci napredni, oduvijek ih je priroda tjerala tražiti rješenja da je svladaju. I ja želim svladati svoj treći zadatak. Zato sve svoje sa sobom nosim. Privremeno.